Prljava tajna umjetne inteligencije: kako privatne plinske elektrane guraju podatkovne centre u rang državnih zagađivača

Prljava tajna umjetne inteligencije: kako privatne plinske elektrane guraju podatkovne centre u rang državnih zagađivača

Umjetna inteligencija dugo se predstavljala kao nešto „u oblaku“ – gotovo bez fizičkog traga. No novi podaci pokazuju da AI sve više izgleda kao klasična teška industrija: s vlastitim elektranama, cjevovodima i dimnjacima. Prema analizi Wireda, koju prenosi Ars Technica, nekolicina projekata plinskih elektrana namijenjenih isključivo napajanju podatkovnih centara mogla bi teoretski emitiratii više stakleničkih plinova nego čitave države.

To AI sektor stavlja rame uz rame s drugim velikim industrijama kad je riječ o klimatskom utjecaju. U nastavku objašnjavamo što te brojke znače, zašto je tzv. „behind‑the‑meter“ model posebno problematičan, kako bi se sve to moglo preliti na Europu i jugoistočnu Europu – uključujući Hrvatsku – te što biste kao korisnik i donositelj odluka trebali pratiti u idućim godinama.

Vijest ukratko

Kako piše Wired, a prenosi Ars Technica, razvija se niz projekata plinskih elektrana u SAD‑u čija je glavna funkcija isporuka električne energije podatkovnim centrima najvećih AI igrača poput OpenAI‑ja, Microsofta, Mete i xAI‑ja.

Na temelju dozvola za emisije i javnih baza podataka, Wired identificira 11 kampusa podatkovnih centara s povezanim plinskim projektima koji bi, u teorijskom maksimalnom scenariju, mogli zajednički emitiratii više od 129 milijuna tona CO₂ ekvivalenta godišnje. To je više nego što je Maroko ispustio 2024. godine.

Mnoge od tih elektrana rade po modelu „iza brojila“: nisu povezane na javnu mrežu, već napajaju isključivo određeni podatkovni centar. Pojedini kampusi imaju dozvole za emisije u rasponu desetaka milijuna tona godišnje – razine usporedive s manjim državama ili svim izvorima električne energije jedne američke savezne države.

Tvrtke naglašavaju da su dopuštene vrijednosti konzervativni maksimum i da će stvarne emisije biti niže. Ipak, Wired izračunava da bi čak i uz samo polovicu dopuštenih emisija ukupna količina premašila emisije Norveške 2024. godine i bila ekvivalent rada više od 150 prosječnih plinskih elektrana.

Zašto je to važno

Ovdje nije poanta da „podatkovni centri troše puno struje“ – to znamo godinama. Prekretnica je u tome što je AI infrastruktura postala toliko ključna i profitabilna da su kompanije spremne graditi vlastite fosilne elektrane kako bi je održale u pogonu 24/7.

Tko dobiva?

• Velike AI platforme dobivaju sigurnost napajanja i zaobilaze uska grla elektroenergetskih mreža, pa mogu brže širiti kapacitete za treniranje i izvođenje modela nego što bi to mreže inače omogućile.
• Plinska industrija dobiva novi, dugoročno stabilan izvor potražnje upravo u trenutku kad bi klimatske politike trebale smanjivati ovisnost o fosilnim gorivima.

Tko gubi?

• Klima: čak i umjereno korištenje ovakvih elektrana može pojesti velik dio smanjenja emisija kojima se tehnološke kompanije ponose u svojim ESG izvješćima.
• Lokalne zajednice, često siromašnije ili već izložene zagađenju, preuzimaju zdravstvene i okolišne posljedice, dok se AI usluge prodaju globalno.
• Konkurentske tvrtke koje pokušavaju biti zaista niskougljične riskiraju da budu skuplje od onih koje bez ustručavanja pale jeftin plin danonoćno.

Model „iza brojila“ razotkriva i ozbiljnu rupu u klimatskom izvještavanju. Tvrtka može istodobno tvrditi da koristi „100 % obnovljivu energiju“ – na temelju financijskih certifikata i ugovora na daljinu – i napajati svoje AI klastere iz vlastite plinske elektrane. Postojeća pravila za obračun neizravnih emisija (Scope 2) nisu pisana za hiperskalere koji praktički posjeduju vlastiti elektroenergetski sustav.

Zato ovo nije samo tehnička tema, već i politička: AI iz domene „nevidljive“ digitalne infrastrukture prelazi u područje vrlo vidljive, lokalno osjetljive industrije. A takve se industrije prije ili kasnije susretnu s čvršćom regulacijom.

Šira slika: AI kao nova teška industrija

Ovi projekti uklapaju se u nekoliko većih trendova:

1. Energetska glad AI‑ja brzo raste.
   Treniranje vrhunskih modela i masovno korištenje generativne AI višestruko je energetski intenzivnije od „klasičnog“ clouda. Operateri mreža u SAD‑u i Europi već upozoravaju da bi podatkovni centri uskoro mogli trošiti dvocifrene postotke ukupne potrošnje u pojedinim regijama.

2. Mreže su zagušene.
   Priključenje novih velikih potrošača ili obnovljivih izvora često traje 5–10 godina. AI tvrtke ne žele čekati. Izgradnja vlastitih plinskih elektrana postaje „prečac“ kojim se zaobilaze liste čekanja, kapacitetna ograničenja i dijelom javne rasprave.

3. Paralele s kriptovalutama – ali s većom težinom.
   Kripto‑rudarstvo je već oživjelo neke stare ugljenokope i plinske elektrane. Razlika je u tome što je AI postao temeljni posao najvećih tehnoloških kompanija, pa je i spremnost na dugoročnu infrastrukturnu ovisnost puno veća.

4. Različite energetske strategije konkurenata.

   • Jedni se agresivno brendiraju kao „zeleni“, oslanjajući se na ugovore za obnovljive izvore i kreativno računovodstvo.
   • Drugi tiho stavljaju pouzdanost i skalu na prvo mjesto, uz obećanje da će emisije „kasnije“ rješavati hvatanjem ugljika ili nuklearnom energijom.

Rezultat je dvostruki AI ekosustav:

• Fosilno vođena AI, brza i (zasad) jeftina, ali visoko rizična s regulatornog i reputacijskog aspekta.
• AI usklađena s dekarbonizacijom, sporija, ali dugoročno održivija i kompatibilna s klimatskim ciljevima.

Industrije poput čelika, cementa ili automobila već su naučile koliko skupo postaje kad se predugo oslanjate na „najjeftinije“ fosilno rješenje i onda vas stignu regulativa i cijena ugljika. AI sektoru sada prijeti ista lekcija.

Europski i regionalni kontekst: gdje se uklapa Hrvatska

Za Europsku uniju, uključujući Hrvatsku, ova je priča i upozorenje i prilika.

S jedne strane, regulatorni okvir EU‑a otežava ovakav tip fosilnog zaključavanja. Europski zeleni plan, ciljevi „Fit for 55“ te nacionalne klimatske strategije ograničavaju prostor za nove plinske elektrane bez hvatanja ugljika, pogotovo ako služe gotovo isključivo privatnim podatkovnim centrima. Revidirana Direktiva o energetskoj učinkovitosti već uvodi obvezu izvještavanja za velike podatkovne centre; dodatni zahtjevi oko učinkovitosti i iskoristivosti otpadne topline vjerojatno slijede.

S druge strane, i europske mreže su opterećene, a interes za gradnjom podatkovnih centara u regiji raste – od Austrije i Mađarske do Slovenije i Hrvatske. Hrvatska ima relativno mali, ali rastući IT i startup ekosustav, a blizina velikih tržišta i vremenska zona čine je privlačnom lokacijom za usluge u oblaku. Ako AI potražnja eksplodira, pritisak za brza rješenja – uključujući plinske „prečace“ – mogao bi se pojaviti i ovdje.

Posebno je važno pitanje ugljičnog uvoza: hrvatske tvrtke i javne institucije sve više koriste globalne cloud i AI servise. Ako ti servisi rade na struji iz američkih privatnih plinskih elektrana, emisije formalno ne ulaze u hrvatske statistike – ali realno doprinose globalnom zatopljenju.

Regulatorno, EU već ima alate poput mehanizma za ugljičnu prilagodbu na granicama (CBAM) za robu visokog ugljičnog intenziteta. Dugoročno, slična logika mogla bi se primijeniti i na digitalne usluge. A nadolazeća EU regulativa o umjetnoj inteligenciji i digitalnim uslugama mogla bi otvoriti prostor za veću transparentnost oko klimatskog otiska velikih AI sustava.

Pogled unaprijed: što pratiti idućih godina

U sljedećih nekoliko godina nekoliko će razvoja biti presudno:

1. Regulatorna reakcija u SAD‑u.
   Odluke saveznih i državnih tijela o dozvolama za ovakve elektrane – osobito tamo gdje postoji snažan otpor lokalne zajednice – poslati će snažan signal globalnim investitorima. Ako nekoliko velikih projekata padne, model privatnih plinskih elektrana više neće izgledati kao jedini put.

2. Pojačani ESG standardi i pritisak investitora.
   Ulagači sve manje toleriraju „greenwashing“. Teško je prodavati priču o neto‑nultim emisijama dok istodobno sudjelujete u projektima koji dopuštaju milijune tona CO₂ godišnje. Možemo očekivati zahtjeve za jasnijim prikazom emisija vezanih uz AI i podatkovne centre.

3. Tehnološke alternative.
   Ako mali modularni reaktori, skladištenje energije ili jače međusobno povezane mreže postanu praktičnija opcija nego što su danas, ekonomska računica plinskih elektrana isključivo za AI može se brzo promijeniti. Istodobno, nestašica najučinkovitijih turbina već gura neke projekte prema manje učinkovitima, s većim emisijama – što je laka meta za buduće regulatore.

4. Ponašanje kupaca u Europi i regiji.
   Velike kompanije, javna uprava i akademski sektor u EU, pa tako i u Hrvatskoj, imaju vlastite klimatske ciljeve. Logičan sljedeći korak bit će da pri nabavi cloud i AI usluga traže informacije o ugljičnom otisku i uvjetuju ugovore ograničenjem emisija.

Najizgledniji scenarij je mješavina: dio planiranih plinskih projekata neće biti izgrađen, dio hoće, a AI industrija će naknadno pokušavati „zasladiti“ svoj ugljični otisak kompenzacijama i skupim tehnologijama, umjesto da od početka bira čišće rješenje.

Zaključak

Industrija umjetne inteligencije opasno podsjeća na staru industrijsku logiku: prvo izgraditi infrastrukturu, pa se onda baviti onečišćenjem. Privatne plinske elektrane za podatkovne centre jasno pokazuju da „oblak“ nije apstraktan, već vrlo materijalan – beton, čelik i CO₂. Ako AI zaista mijenja svijet, trebala bi promijeniti i način na koji razmišljamo o energiji. Pitanje za hrvatske i regionalne donositelje odluka je jednostavno: hoćete li nagraditi pružatelje AI usluga koji klimatske rizike shvaćaju ozbiljno već danas, ili one koji računaju da će se emisije nekako zaboraviti u buci digitalne revolucije?