- NASLOV I UVOD
Desetogodišnji ugovor između američke kopnene vojske i Andurila, potencijalno vrijedan do 20 milijardi dolara, nije samo još jedan veliki posao u vojnoj industriji. On označava trenutak kada se logika softverskih platformi iz Silicijske doline izravno seli na bojno polje. Za Europu – i za zemlje Jugoistočne Europe poput Hrvatske – ovo je važan signal: umjetna inteligencija u obrani više nije tema budućnosti, već stvarna infrastruktura na koju će se oslanjati NATO i saveznici. U nastavku analiziramo što se zapravo mijenja i gdje u toj priči ostaje prostor za europske i regionalne igrače.
- VIJEST SAŽETO
Kako prenosi TechCrunch, američka vojska potpisala je s obrambeno‑tehnološkim startupom Anduril okvirni ugovor koji bi tijekom deset godina mogao dosegnuti vrijednost do 20 milijardi američkih dolara. Ugovor ima početno razdoblje od pet godina, uz mogućnost produljenja za dodatnih pet.
Dogovor pokriva Andurilov hardver, softver, infrastrukturu i usluge te djeluje kao jedinstveni „enterprise“ okvir koji objedinjuje više od 120 dosadašnjih pojedinačnih nabava vojske vezanih uz Andurilova rješenja. Visoki tehnološki dužnosnik američkog Ministarstva obrane obrazložio je da je cilj znatno ubrzati nabavu i uvođenje softverskih sposobnosti na bojištu.
TechCrunch, pozivajući se na New York Times, navodi da je Anduril prošle godine ostvario oko 2 milijarde dolara prihoda te da pregovara o novoj rundi ulaganja uz vrijednost od približno 60 milijardi. Ugovor dolazi u trenutku kada je Ministarstvo obrane u sporu s kompanijom Anthropic, dok se OpenAI suočava s otporom korisnika i odlascima pojedinih rukovoditelja zbog vlastitog dogovora s Pentagonom.
- ZAŠTO JE TO VAŽNO
Za Anduril, odgovor je jasan: ovo je ugovor koji tvrtku učvršćuje kao ključnog dobavljača američke vojske i pruža joj desetljeće relativne sigurnosti prihoda. Takva stabilnost omogućuje agresivno ulaganje u razvoj novih proizvoda, širenje na međunarodna tržišta i jačanje pregovaračke pozicije prema investitorima.
No važnija je promjena u načinu na koji vojska nabavlja tehnologiju. Spajanjem više od 120 zasebnih postupaka nabave u jedan jedinstveni ugovor, Anduril se pretvara iz „još jednog dobavljača“ u svojevrsnu platformu. Njegovi dronovi, senzori, nadzorne kule, podvodni sustavi i nadzorna softverska rješenja povezuju se u jedinstven ekosustav. Jednom kada se ta platforma uvuče u obuku, logistiku i svakodnevne operacije, zamjena dobavljača postaje izuzetno teška.
Gubitnici su, barem kratkoročno, tradicionalni obrambeni divovi, koji sada dobivaju konkurenciju iz smjera softverskih startupa, ali i manja inovativna poduzeća koja teže ulaze u sustav u kojem jedna platforma zauzima veliki dio prostora. Čak i kada nude tehnički naprednija rješenja, integracija u postojeći „ekosustav Anduril“ može biti preskupa ili politički neatraktivna.
Za industriju umjetne inteligencije ovo je signal da se granica između civilnih i vojnih primjena ubrzano briše. Veliki dio buduće potražnje za naprednim AI sustavima mogao bi dolaziti upravo iz obrambenog sektora. Tvrtke koje se odluče držati podalje od vojske riskiraju da preskoče jedan od najvećih izvora dugoročne potražnje; one koje uđu u taj prostor morat će se nositi s reputacijskim i etičkim posljedicama – što već gledamo na primjerima Anthropica i OpenAI‑a.
- ŠIRA SLIKA
Ovaj ugovor uklapa se u nekoliko važnih trendova u obrani i tehnologiji.
Prvo, obrana se sve više promatra kao softverski problem. Palantir je pokazao kako se podatkovne platforme mogu učvrstiti kao nužna infrastruktura za sigurnosne službe. Anduril ide korak dalje: kombinira softver s fizičkim sustavima – od bespilotnih letjelica do podvodnih dronova – i sve upravlja kroz vlastitu platformu.
Drugo, zapadne se vojske okreću od malog broja skupih, „egzotičnih“ sustava prema velikom broju jeftinijih, djelomično potrošnih platformi kojima upravlja umjetna inteligencija. Američke i NATO inicijative za rojeve dronova i brzu proizvodnju „attritable“ sustava jasno idu u tom smjeru. Startupi s kratkim razvojnim ciklusima tu imaju prednost nad klasičnim proizvođačima naoružanja.
Treće, odvija se unutarnji sukob u tehnološkoj zajednici oko toga treba li i kako raditi s vojskom. Na jednoj strani su tvrtke i inženjeri koji odbijaju sudjelovati u razvoju vojnih AI sustava; na drugoj strani su akteri poput Andurila, koji otvoreno tvrde da je upravo misija obrane razlog njihova postojanja. Dugoročno to može dovesti do podjele tržišta na „civilne“ i „vojne“ AI platforme.
Povijesno gledano, ovakvi trenuci stvaraju dugotrajne strukture. IBM, Microsoft, a danas i veliki pružatelji oblaka, dobili su dominaciju u javnom sektoru jer su na vrijeme postali zadani izbor. Anduril je sada na putu da postane zadani izbor za određene vojne sposobnosti – i time dobiva moć da posredno određuje standarde, pa i način vođenja ratnih operacija.
- EUROPSKI I REGIONALNI KONTEKST
Za Europsku uniju, ali i za Hrvatsku kao članicu EU i NATO‑a, ovaj ugovor otvara pitanje tehnološke ovisnosti. Interoperabilnost u NATO‑u praktično znači prilagodbu američkim sustavima. Ako se američka vojska snažno osloni na Andurilove platforme, saveznici će imati snažan poticaj da se prilagode toj arhitekturi.
Istovremeno, EU razvija strogi regulatorni okvir – Opću uredbu o zaštiti podataka (GDPR), Akt o digitalnim uslugama i nadolazeći Akt o umjetnoj inteligenciji. Iako su vojska i nacionalna sigurnost djelomično izuzete, politička i društvena klima u Europi je znatno opreznija prema autonomnom naoružanju nego u SAD‑u. To otežava nastanak „europskog Andurila“.
U regiji Jugoistočne Europe obrambno‑tehnološki ekosustav je još u povojima. Postoje tvrtke koje rade nišne proizvode – od kibernetičke sigurnosti do nadzornih sustava – ali malo je onih koje bi mogle preuzeti ulogu platforme. Zagreb i druge regionalne startup scene prije svega ciljaju na fintech, SaaS i gaming, dok je obrana često tabu tema za investitore.
No to je i prilika. EU kroz Europski obrambeni fond i druge programe traži projekte koji kombiniraju AI, senzore, simulacije i kibernetičku obranu. Hrvatski i regionalni startupi s ekspertizom u umjetnoj inteligenciji i sigurnosti mogli bi upravo tu pronaći nišu – pod uvjetom da politički i investicijski sustav prepozna da se radi o strateškoj, a ne samo „osjetljivoj“ temi.
- ŠTO DALJE
U idućih nekoliko godina vjerojatno ćemo vidjeti niz ugovora koji će slijediti Andurilov model. Ako američka vojska pokaže da je zahvaljujući ovoj platformi brža i učinkovitija, pritisak na druge grane oružanih snaga i na saveznike da prihvate sličan pristup će rasti.
Anduril će novu sigurnost prihoda iskoristiti za širenje – tehnološko i geografsko. Više autonomije, veća uključenost u kibernetičku i svemirsku domenu, dublja integracija u postojeće sustave zapovijedanja. To dodatno povećava rizik koncentracije: pogreška ili zloupotreba jedne platforme može imati globalne posljedice.
Za europske donositelje odluka, uključujući one u Zagrebu, ključno je pitanje hoće li dopustiti da se ključna obrambna infrastruktura u potpunosti oslanja na nekoliko američkih tvrtki ili će sustavno graditi vlastite alternative. To znači hrabrije, dugoročnije ugovore s europskim poduzećima, ali i otvoreniji razgovor s javnošću o tome zašto ulaganje u obrambnu tehnologiju više nije luksuz, nego nužnost.
Za regionalne startupe poruka je dvostruka: prvo, obrana će u idućem desetljeću biti jedan od najvećih kupaca napredne AI; drugo, ulazak u taj sektor nosi reputacijske i etičke izazove koje treba svjesno adresirati – jasnim pravilima, transparentnošću i fokusom na obrambene, a ne ofenzivne scenarije.
- ZAKLJUČAK
Andurilov potencijalni ugovor od 20 milijardi dolara s američkom vojskom označava prijelaz s eksperimenata na stanje u kojem umjetna inteligencija postaje de facto operacijski sustav suvremenog ratovanja. Time se golema moć koncentrira u rukama jednog američkog dobavljača, dok Europa i Jugoistočna Europa još traže svoj odgovor. Ključno pitanje za našu regiju glasi: želimo li biti samo korisnici tuđih vojnih platformi, ili graditelji vlastitih rješenja koja odražavaju naše vrijednosti i interese?
