Kad rječnik tuži umjetnu inteligenciju: što spor Britannica–OpenAI znači za znanje na internetu

1. Naslov i uvod

Godinama gledamo sukob medija i velikih tehnoloških platformi. Tužba Encyclopedia Britannice i Merriam‑Webstera protiv OpenAI‑ja diže ulog: sada se generativna AI sukobljava izravno s klasičnim izvorima znanja – enciklopedijama i rječnicima. Ovo nije samo još jedna parnica oko autorskih prava, nego pitanje tko će u doba velikih jezičnih modela imati kontrolu nad time što smatramo pouzdanim informacijama. U nastavku analiziramo zašto je ovaj slučaj posebno rizičan za OpenAI, kako mijenja odnose snaga te što znači za europsko i regionalno tržište.

2. Vijest ukratko

Kako prenosi TechCrunch, Encyclopedia Britannica i njezina podružnica Merriam‑Webster 16. ožujka 2026. podnijele su u SAD‑u tužbu protiv OpenAI‑ja. Tvrtke tvrde da je OpenAI počinio „masovno kršenje autorskih prava“ tako što je bez dozvole scrapao gotovo 100.000 Britannicinih online članaka i koristio ih za treniranje svojih velikih jezičnih modela.

U tužbi se dalje navodi da ChatGPT ponekad generira odlomke koji potpuno ili djelomično doslovno reproduciraju zaštićene tekstove, te da OpenAI Britannicine članke koristi i u okviru RAG‑rada (retrieval‑augmented generation), dakle pri dohvaćanju svježih informacija iz vanjskih baza tijekom odgovaranja korisnicima. Osim autorskog prava, Britannica se poziva i na Lanham Act (američki zakon o žigovima i nelojalnoj konkurenciji) kada ChatGPT izmišlja sadržaj i netočno ga pripisuje Brittanici.

Založnik tvrdi da ChatGPT svojim odgovorima izravno konkurira njegovim stranicama, oduzima im posjetitelje i prihode te ugrožava pristup javnosti provjerenim referentnim informacijama. Britannica već vodi sličan spor protiv Perplexityja i pridružuje se nizu medijskih kuća koje su tužile OpenAI zbog korištenja njihovog sadržaja.

3. Zašto je to važno

Ova tužba udara na tri ključne pretpostavke današnjeg poslovnog modela generativne AI:

1. Da se modeli smiju trenirati na masovno skripanim web podacima bez pojedinačnih licenci.
2. Da su povremeni gotovo doslovni ispisi tuđih tekstova prihvatljiv nusprodukt.
3. Da chatbotovi smiju parazitirati na ugledu poznatih brendova znanja dokle god „samo generiraju tekst“.

Prijašnje tužbe – primjerice velikih novinskih kuća – fokusirale su se prvenstveno na prve dvije točke. Britannica u središte stavlja povjerenje i reputaciju. Enciklopedija ne prodaje samo članke, nego i jamstvo točnosti. Ako ChatGPT miješa izmišljotine sa sintagmom „prema Brittanici“, izravno udara u to jamstvo.

Kratkoročno ovime dobivaju specijalizirani nositelji prava: medicinske baze, pravne zbirke, znanstveni izdavači. Ako sud enciklopediji prizna posebnu zaštitu, raste i pregovaračka moć svih koji pružaju slične referentne usluge.

Gubitnici su prije svega veliki AI laboratoriji. Čak i ako sudovi na kraju potvrde – kako TechCrunch bilježi u jednom slučaju protiv Anthropica – da je korištenje za treniranje u određenim okolnostima „transformativno“ i dopušteno, ostaju dva problema:

• način pribave podataka (scraping i neovlašteno preuzimanje vs. plaćene licence),
• tržišna zamjena (uzima li AI odgovore posao originalnim servisima?).

Za OpenAI to znači vjerojatan rast troškova za licenciranje kvalitetnih korpusa, potrebu za jačim filtrima protiv doslovnog kopiranja i pažljiviji dizajn navigacije izvorima i korištenja tuđih žigova u sučelju.

Praktična posljedica: ulazak u područje generativne AI koja daje činjenične odgovore postaje sve manje stvar samo tehnologije, a sve više kombinacija prava, ugovora i reputacijskog rizika.

4. Šira slika

Spor Britannica–OpenAI uklapa se u širi proces u kojem se industrija sadržaja kroz sudske postupke pokušava izboriti za novu ravnotežu s AI platformama.

Sličan film već smo gledali s Google Newsom i agregatorima vijesti. Tražilice su preuzimale naslove i sažetke, izdavači su tvrdili da gube prihode i kontrolu, uslijedili su zakoni (npr. srodno pravo nakladnika vijesti u EU) i na kraju – unatoč galami – komercijalni dogovori. Ključna razlika sada je da generativna AI korisnika ne vraća na izvorni članak; cilj joj je da se sve riješi unutar chat‑sučelja.

U isto vrijeme pojavljuju se i drugi signali:

• TechCrunch podsjeća na slučaj protiv Anthropica u kojem je sudac sugerirao da korištenje knjiga kao trening podataka može biti dovoljno preoblikovano da bude zakonito, ali je kao nezakonitu ocijenio masovnu, neovlaštenu nabavu tih knjiga – što je završilo vrlo skupom nagodbom.
• Veliki izdavači poput The New York Timesa i Ziff Davisa tvrde da ChatGPT ne samo da uči na njihovim tekstovima, nego da u mnogim slučajevima preuzima njihovu ulogu prema korisniku.
• Britannica u svojim tužbama naglašava i „pakiranje“ odgovora: chatbot se predstavlja gotovo kao nova enciklopedija, naslanjajući se na brendove koji su desetljećima gradili autoritet.

Sve to upućuje na to da će se regulatorna i sudska pažnja sve više preusmjeravati s pitanja „smije li model učiti na ovome?“ na pitanja:

• kako su ti podaci prikupljeni,
• te u kojoj mjeri AI ekonomski i reputacijski zamjenjuje originalnu uslugu.

Na tržištu to potiče razdvajanje na:

• velike, dobro financirane igrače (OpenAI/Microsoft, Google, Meta, Anthropic), koji si mogu priuštiti licencne ugovore i compliance timove,
• i manje tvrtke te open‑source projekte, koje će se morati više osloniti na otvorene skupove podataka, javne domene i usko specijalizirane niše.

Poruka industriji: generativna AI opće namjene ubuduće će se graditi na ugovorima i praćenju podrijetla podataka, ne samo na „crawlaj sve što možeš“ pristupu.

5. Europski i regionalni kut

Iz europske perspektive ova tužba dolazi u trenutku kada se normativni okvir za AI ubrzano učvršćuje.

EU u Direktivi o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu predviđa iznimke za rudarenje teksta i podataka (TDM), ali uz mogućnost isključenja od strane nositelja prava. Dodatno postoje i sui generis prava na baze podataka, jaka moralna prava autora u mnogim državama te uskoro i Akt o umjetnoj inteligenciji (EU AI Act), koji će od visokorizičnih i općih modela tražiti veću transparentnost oko podataka za treniranje.

Za Hrvatsku i regiju jugoistočne Europe slučaj Britannica šalje nekoliko poruka:

• Manji jezici i tržišta nemaju enciklopedije kalibra Britannice, ali imaju vlastite nacionalne enciklopedije, leksikone i baze znanja koje su često financirane javnim novcem. Pitanje je hoće li te institucije htjeti (ili smjeti) dopustiti da njihov sadržaj besplatno hrani globalne modele.
• Ako domaći izvori ostanu izvan dogovora, postoji realna opasnost da modeli budu vrlo dobri na engleskom, solidni na njemačkom, a znatno slabiji na hrvatskom u stručnim domenama – upravo tamo gdje bi nam najviše trebali.

S druge strane, EU članstvo daje hrvatskim subjektima priliku da se pozovu na isti regulatorni okvir kao i veliki igrači u Uniji. To može otvoriti prostor za kolektivne modele licenciranja ili za suradnju između javnih institucija, izdavača i AI tvrtki pri izgradnji pouzdanih domaćih modela.

6. Pogled unaprijed

Što je realno očekivati u sljedećih nekoliko godina?

1. Nagodba kao tiha norma.
Najvjerojatniji ishod nije veliko povijesno presuđenje, nego nagodba. Ako Britannica izvuče novac i obveze (licence, pravila citiranja, možda zajedničke proizvode), taj će aranžman postati neformalni standard za buduća pregovaranja drugih referentnih izdavača s AI kompanijama.

2. Tehničke zaštite oko brendova i citata.
OpenAI ima snažan poticaj da svede na minimum halucinacije koje se pripisuju Brittanici ili drugim uglednim izvorima. Možemo očekivati:

• stroža pravila kada ChatGPT smije reći „prema Brittanici…“,
• vidljivije i provjerljivije poveznice na izvore,
• agresivnije filtriranje odgovora koji previše nalikuju originalnim člancima.

Ako to ne učini sam, regulatorni pritisak – osobito iz EU kroz Akt o digitalnim uslugama (DSA) i AI Act – vjerojatno će ga na to natjerati.

3. Novi izbori za izdavače i developere.
Referentni izdavači vjerojatno će birati između tri strategije:

• postati službeni dobavljači podataka velikim modelima,
• razvijati vlastite specijalizirane asistente (npr. medicinske, pravne),
• ostati izvan AI ekosustava i riskirati pad relevantnosti.

Za startupe i tvrtke u Hrvatskoj i regiji ključna će biti sposobnost da pokažu: na kojim ste podacima trenirali model i koja prava za to imate? Bez jasnog lanca prava bit će teško ući u ozbiljnije B2B ugovore – od banaka do javne uprave.

U idućih 12–24 mjeseca vrijedi pratiti:

• hoće li se javiti europski referentni izdavači (pravni, medicinski, znanstveni) s tužbama sličnog tipa,
• kako će se mijenjati uvjeti korištenja LLM API‑ja u pogledu jamstava za intelektualno vlasništvo,
• te hoće li europski regulatori početi sankcionirati pogrešno navođenje izvora u generativnim uslugama.

7. Zaključak

Spor Britannica–Merriam‑Webster protiv OpenAI‑ja postavlja neugodno pitanje: mogu li AI kompanije pretvoriti najveća referentna djela čovječanstva u stroj za odgovore bez plaćanja i bez preuzimanja njihovih standarda točnosti? Moj je stav da se era „treniraš na svemu što nađeš“ bliži kraju. Autoritet u AI‑ju ubuduće će se graditi na eksplicitnim dogovorima s autoritetima znanja – i mjerit će se po tome koliko pošteno oni budu predstavljeni. Ostaje otvoreno hoće li taj svijet biti otvoren i raznolik ili sveden na nekoliko zatvorenih, korporativnih silosa znanja.