- Naslov i uvod
Godinama govorimo o „oblaku“ kao nečemu apstraktnom, udaljenom od svakodnevne fizičke stvarnosti. Iranski napadi dronovima i raketama na hiperskalarne centre podataka u državama Perzijskog zaljeva brutalno su nas prizemljili: iza svakog AI modela stoje betonske zgrade, trafostanice i rashladni sustavi koji mogu postati vojne mete.
U ovoj analizi donosimo što se točno dogodilo, zašto to mijenja planove Silicijske doline i zaljevskih monarhija, kako se u cijelu priču uklapa Europska unija – i što bi iz svega toga trebale zaključiti hrvatske i regionalne tvrtke koje se sve više oslanjaju na javne oblačne usluge.
- Vijest ukratko
Prema pisanju Ars Technice, londonski developer centara podataka Pure Data Centre Group (Pure DC) privremeno je zaustavio sva nova ulaganja na Bliskom istoku nakon što je jedan njegov objekt u Abu Dhabiju oštećen u iranskom raketnom ili dronskom napadu. Kampus na otoku Yas trenutno nudi oko 20 MW kapaciteta za neimenovanog hiperskalnog klijenta i dio je portfelja većeg od 1 GW u Europi, na Bliskom istoku i u Aziji.
Odluka dolazi usred rata koji je eskalirao 28. veljače 2026. američko‑izraelskim napadom na Iran. Kako piše Ars Technica, Iran je u odgovoru izravno napao dva podatkovna centra Amazon Web Servicesa (AWS) u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dok je treći AWS‑ov objekt u Bahreinu oštećen pri bliskom promašaju iranskog drona. Posljedice: strukturna oštećenja, prekidi napajanja i aktiviranje sustava za gašenje požara, što je izazvalo široke prekide usluga za banke, platne platforme, aplikaciju Careem i pružatelja usluga Snowflake.
AWS je u ožujku 2026. svim korisnicima u zahvaćenoj bliskoistočnoj regiji oprostio naknade. Prema procjeni The Registera, prenosi Ars Technica, to je značilo oko 150 milijuna američkih dolara izgubljenih prihoda, ne računajući štetu na infrastrukturi. Iranska Revolucionarna garda u međuvremenu je javno navela urede i centre podataka Googlea, Microsofta, Nvidije, Oraclea, IBMa i Palantira kao potencijalne nove mete.
- Zašto je to važno
Ovi događaji razotkrivaju nešto što se u priči o digitalnoj transformaciji dugo guralo pod tepih: oblaci nisu magija, već fizička infrastruktura koja dijeli sudbinu regije u kojoj se nalazi.
Za države Perzijskog zaljeva, koje su zadnjih godina lansirale mega‑planove da postanu globalni AI hubovi uz SAD i Kinu, ovo je ozbiljan udarac. Ulaganja u čipove i centre podataka mjere se u stotinama milijardi dolara, no sve to stoji na klimavim nogama ako police osiguranja ne pokrivaju ratnu štetu ili to čine uz premije koje uništavaju isplativost projekata.
Za hiperskalne pružatelje – Amazon, Microsoft, Google, Oracle – poruka je jednako neugodna. Ars Technica, pozivajući se na Tech Policy Press, navodi da postojeći civilnopravni okviri u regiji teret troškova ratnih događaja uglavnom prebacuju na operatore: oni moraju nadoknaditi gubitke klijentima. AWS‑ov oprost računa u vrijednosti od oko 150 milijuna dolara u jednoj regiji i jednom mjesecu je podnošljiv, ali ponavljan kroz godine bio bi financijski neodrživ.
Dobitnici su, barem kratkoročno, tvrtke iz obrambene industrije. Kako prenosi Ars Technica, Forbes bilježi rast interesa za sustave protuzračne i protudronske obrane dizajnirane upravo za zaštitu centara podataka. Pojam „Tier IV“ uskoro bi mogao podrazumijevati ne samo redundantne UPS‑ove, već i armirane krovove i integraciju s nacionalnim sustavima protuzračne obrane.
Šire gledano, ovo tjera industriju da preispita logiku mega‑kampusa. Dosad je ekonomija razmjera gurala prema sve većim, centraliziranim objektima od 100 MW i više. U svijetu u kojem raketa jednim pogotkom može ugasiti cijelu regiju, ta centralizacija se pretvara u golemu točku kvara.
- Šira slika
Napadi na centre podataka uklapaju se u širi trend militarizacije infrastrukture.
Posljednjih godina pratimo nekoliko paralelnih procesa:
- Eksplozivan rast potreba za AI računanjem. Veliki jezični modeli, preporučni sustavi i analitika u stvarnom vremenu guraju potražnju za GPU‑klasterima u nebo. To prisiljava pružatelje da traže jeftinu energiju tamo gdje je ima – ponekad i u geopolitički napetim regijama.
- Normalizacija napada na kritičnu infrastrukturu. Od električnih mreža u Ukrajini do podmorskih kabela, fizička infrastruktura sve je češća meta u sukobima niskog i visokog intenziteta. Kada Revolucionarna garda javno navede tehnološke tvrtke kao ciljeve, kao što podsjeća Ars Technica, to samo potvrđuje da su podaci i računalna snaga postali dio strateškog arsenala.
- Pravno‑osigurateljni vakuum. Standardne „war risk“ klauzule nastale su u eri tankera i tvornica. Ne uzimaju u obzir svijet u kojem jedan dron istovremeno fizički uništi opremu, ruši usluge za tisuće klijenata u više država i aktivira niz ugovornih kazni i regulatornih obveza.
Ako usporedimo s ranijim krizama – primjerice s gašenjem interneta tijekom arapskog proljeća – razlika je jasna. Tada se radilo o cenzuri i političkoj kontroli, ne o fizičkom uništavanju podatkovnih centara. Rakete koje pogađaju ili barem oštećuju objekte AWS‑a i Oraclea u poslovnim četvrtima Dubaija i Abu Dhabija označavaju novu fazu.
U toj fazi na cijeni su „dosadne“ lokacije: nordijske zemlje, srednja Europa, unutrašnjost SAD‑a. Kina će svoju infrastrukturu razvijati iza vlastitog digitalnog zida. Za globalne radne opterećenja pojavit će se nova metrika – riziku prilagođena latencija. Nekoliko milisekundi više možda je mala cijena za bitno nižu vjerojatnost raketnog napada.
- Europski i regionalni kut (Hrvatska / SEE)
Za Europsku uniju, pa tako i za Hrvatsku, situacija je dvosjekli mač.
S jedne strane, EU si nije olakšala život: električne mreže su napregnute, velikim projektima se često protive lokalne zajednice, a propisi – od GDPR‑a, preko Uredbe o digitalnim uslugama (DSA) i Uredbe o digitalnim tržištima (DMA) do nadolazećeg Akta o umjetnoj inteligenciji – povećavaju troškove usklađivanja. Spominju se i ograničenja rasta centara podataka u Irskoj ili Nizozemskoj zbog pritiska na mrežu.
S druge strane, upravo to okruženje čini Europu privlačnijom u usporedbi s ratno rizičnim regijama. NIS2, DORA za financijski sektor i slični propisi već tretiraju oblak i centre podataka kao kritičnu infrastrukturu, uz zahtjev za planove otpornosti, redundantnost i geografsko raspršivanje rizika.
Za hrvatske korisnike i tvrtke to ima nekoliko implikacija:
- Velike banke, telekomi i javne institucije koje koriste javne oblake morat će teže vagati gdje hostaju najosjetljivije sustave. Regija Bliskog istoka možda je konkurentna cijenom, ali je danas i eksplicitno uvučena u ratni rizik.
- Hrvatski i regionalni pružatelji – od HT‑a i A1 do manjih data‑centar igrača u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu – mogu tražiti svoju nišu kao dio europskih, sigurnijih multi‑cloud arhitektura. Nećemo postati novi Frankfurt, ali možemo biti pouzdana sekundarna regija za SEE.
Članstvo Hrvatske u EU‑u i NATO‑u dodatno pojačava sigurnosnu percepciju – pogotovo u usporedbi s nekim drugim tržištima u razvoju koja bi voljela privući iste investicije, ali nemaju isti sigurnosni kišobran.
- Pogled unaprijed
Što možemo očekivati u sljedećih 12–36 mjeseci?
1. Preispisivanje ugovora i polica. Hiper‑skalirci će nastojati jasnije definirati što je viša sila, tko snosi trošak rata i u kojim slučajevima. Veliki klijenti, osobito u financijama i javnom sektoru, tražit će više sigurnosnih jamstava i razradu scenarija u slučaju gubitka cijele regije.
2. Arhitekture s više regija i više pružatelja. Multiregionalni i multi‑cloud pristupi prestat će biti samo „best practice“ u prezentacijama i postat će regulatorni ili interni standard. To znači više posla za europske regije i potencijalno više uloga za lokalne i regionalne centre podataka, uključujući one u Adria regiji.
3. Fizička sigurnost kao sastavni dio dizajna. Anti‑dron sustavi, ograničenja letenja, fizički ojačane zgrade i formalna suradnja s vojskom i policijom vjerojatno će postati dijelom specifikacija za nove kampuse. Pojavit će se i pitanje: ako država jamči zaštitu takvih objekata, što zauzvrat traži u smislu kontrole i nadzora?
Za zemlje Zaljeva izazov je uvjeriti globalno tržište da njihovi centri podataka neće postati trajne kolateralne žrtve regionalnih sukoba. To možda traži sigurnosna jamstva SAD‑a, regionalne mehanizme deeskalacije ili čak nove međunarodne norme koje bi digitalnu infrastrukturu tretirale slično poput bolnica ili podmorskih kabela. No takvi dogovori se kuju sporo, dok je trka za investicijama u tijeku sada.
Za hrvatske tvrtke poruka je pragmatična: pri izboru cloud regije više ne gledajte samo cijenu i latenciju, nego i geopolitičku kartu. Znate li stvarno u kojem gradu, pod kojim zakonima i pod kakvim sigurnosnim rizikom se nalaze vaši ključni sustavi?
- Zaključak
Napadi na centre podataka u Perzijskom zaljevu prekretnica su: infrastruktura koja pokreće umjetnu inteligenciju postala je eksplicitna meta u ratnim igrama. To će poskupjeti kapital, potaknuti razdruživanje mega‑kampusa u distribuirane arhitekture i gurnuti fizičku sigurnost u sam centar dizajna oblaka. Europska unija – a s njom i Hrvatska – ima priliku profilirati se kao relativno sigurno utočište za osjetljive radne terete, ali samo ako paralelno riješi vlastite energetske i birokratske prepreke. Ključno pitanje za menadžment glasi: znate li gdje vaš oblak fizički živi – i tko ga može pogoditi?
