1. Naslov i uvod
Najvatreniji novi ulagatelji u umjetnu inteligenciju nisu klasični američki VC fondovi, nego obiteljski uredi i privatno bogatstvo koje odlučuje preskočiti posrednike i ući izravno u vlasničku strukturu AI startupa.
To mijenja raspodjelu dobitaka, ali i rizika: tko će zaraditi na AI infrastrukturi koja se upravo gradi, tko će ostati bez pristupa najboljim prilikama, a tko će snositi posljedice kad prvi veliki promašaji izađu na vidjelo? U nastavku analiziram što se točno događa, kako se uklapa u širu sliku te što to znači za Europu i regiju JI Europe.
2. Vijest ukratko
Kako piše TechCrunch, sve više obiteljskih ureda i upravitelja velikih privatnih bogatstava povlači se iz uloge pasivnih ulagatelja u VC fondove i prelazi na izravna ulaganja u AI startupe – često u ranim fazama i s vrlo koncentriranim pozicijama.
TechCrunch navodi primjer američke tvrtke Arena Private Wealth, koja upravlja imovinom imućnih klijenata i nedavno je su‑vodila rundu od 230 milijuna dolara u proizvođača AI čipova Positron, pri čemu je dobila i mjesto u upravnom odboru. Arena taj zaokret opisuje kao prelazak iz pasivne uloge alokatora u aktivnog sudionika tržišta kapitala.
Prema istom izvoru, obiteljski uredi su samo u veljači realizirali 41 izravno ulaganje u startupe, gotovo sva vezana uz AI. Među navedenim imenima su i Emerson Collective (Laurene Powell Jobs), obiteljski ured Azima Premjija te Hillspire Erica Schmidta. Neki idu i korak dalje te inkubiraju vlastite AI tvrtke. Istraživanje BNY Wealth, na koje se TechCrunch poziva, pokazuje da 83 % obiteljskih ureda smatra AI vrhunskim strateškim prioritetom u idućih pet godina, a više od polovice već ima neku izloženost tom segmentu.
3. Zašto je to važno
Ovo nije samo priča o „više novca u AI‑u“, nego o promjeni strukture moći i odgovornosti.
Tko dobiva?
Osnivači najpoželjnijih AI tvrtki – posebno onih koje grade čipove, infrastrukturu i alate za poduzeća – dobivaju pristup vrlo velikim iznosima uz manju razvodnjavanje vlasništva. Obiteljski ured koji prihvati koncentrirano ulaganje spreman je, barem deklarativno, na dulji horizont i veću toleranciju rizika. Za upravitelje poput Arene, uloga vodećeg ulagatelja donosi i pristup upravljačkim pozicijama te reputacijski kapital koji je do sada bio rezerviran za elitne VC fondove.
Tko gubi?
Prvo, tradicionalni VC fondovi, osobito oni srednjeg ranga, gube svoju ključnu ulogu „čuvara ulaza“ u najatraktivnije startupe. Drugo, gube širi ulagači – mirovinski fondovi, mali dioničari i građani čija štednja uglavnom sudjeluje tek u završnim fazama ili uopće ne dođe do takvih tvrtki. Što duže poduzeća ostaju privatna i što više vrijednosti nastaje prije burze, to je veći udio kolača koji ostaje u rukama uskog kruga vrlo bogatih.
Treći problem je upravljanje rizikom. Obiteljski uredi nemaju uvijek formalne investicijske odbore ni stroga pravila diverzifikacije. Ako interno prevlada logika da je „najveći rizik ne imati izloženost AI‑u“, lako je racionalizirati ogromne oklade na jedan ili dva projekta. To kratkoročno ide u prilog osnivačima, ali povećava vjerojatnost prenapuhanih valuacija i dramatičnih padova kad se tržišni sentiment promijeni.
4. Šira slika
Sličan obrazac vidjeli smo tijekom „unicorn“ manije kad su hedge fondovi i državni fondovi pohrlili u kasne VC runde i podizali valuacije do razina koje se kasnije nisu mogle opravdati. U razdoblju 2020.–2021. dodatno su se pojavili tzv. turistički investitori s brzim čekovima i plitkom analizom. Kad je ciklus puknuo, mnogi su se povukli, a startupi su ostali s prevelikim troškovima i premalo rasta.
Trenutni val AI‑a ipak ima specifičnost: izrazito je infrastrukturno i kapitalski intenzivan. Potrebni su golemi iznosi za podatkovne centre, specijalizirane čipove, osnovne modele, sigurnosne i compliance slojeve. Velike tehnološke korporacije jedan dio toga financiraju iz vlastite bilance, ali prostor između njih – od proizvođača čipova preko MLOps alata do specijaliziranih rješenja za pojedine industrije – traži dubok privatni kapital. Upravo tu se pozicioniraju obiteljski uredi.
To se uklapa u globalni trend prevage privatnih nad javnim tržištima. Tvrtke sve kasnije izlaze na burzu, IPO prozori su rijetki, a najveći dio rasta vrijednosti događa se u privatnim rundama. Uključivanjem obiteljskih ureda taj se trend pojačava: ključne odluke o AI infrastrukturi donose se daleko od očiju javnosti, između nekolicine osnivača, tehnoloških divova i sada – vrlo bogatih obitelji.
Usporedimo li ih s VC fondovima, obiteljski uredi nose i prednosti i mane. S jedne strane, fleksibilniji su i mogu donositi odluke brže, bez pritiska vremenski ograničenih fondova. S druge strane, često im nedostaje institucionalna disciplina i dubina portfelja koja ublažava udare kad ciklus krene nizbrdo.
5. Europski i regionalni kut
Za Europu i Hrvatsku ovo je dvosjekli mač.
S jedne strane, u EU kronično nedostaje velikih fondova za deep‑tech i AI. Europska investicijska banka i fondovi poput EIF‑a pokušavaju popuniti prazninu, ali mnogi osnivači i dalje traže kapital u SAD‑u. Da veći dio europskog obiteljskog kapitala – od njemačkog Mittelstanda do obitelji iz Italije, Austrije ili Nizozemske – krene sustavno ulagati u AI, to bi moglo bitno ojačati domaće startupe.
S druge strane, Europa uvodi stroge okvire: GDPR, Akt o digitalnim uslugama, nova pravila o podacima i nadolazeći AI Act. To povećava kompleksnost i potencijalnu odgovornost. Za obiteljske urede navikle ulagati u nekretnine ili tradicionalnu industriju to je velika promjena. U DACH regiji i Skandinaviji privatni kapital je izrazito svjestan reputacijskih rizika; pogrešno shvaćen AI projekt koji završi u medijima ili kod regulatora može narušiti ugled izgrađen desetljećima.
Za Hrvatsku i širu jugoistočnu Europu situacija je specifična. Imamo sve više uspješnih poduzetnika i „exita“ (od Infobipa i Rimca do manjih transakcija), no lokalni obiteljski uredi tek se formiraju. Ako dio tog novog bogatstva ode u AI startupe iz Zagreba, Ljubljane ili Beograda, to bi moglo značajno ubrzati razvoj regionalnog ekosustava. No rizik je da će većina kapitala i dalje preferirati sigurnije klase imovine, a AI prepuštati stranim fondovima – čime se i buduća dobit seli izvan regije.
6. Pogled unaprijed
U sljedeće dvije godine vjerojatne su tri ključne dinamike.
1. Klub‑ulaganja obiteljskih ureda u AI.
Umjesto da svaka obitelj pojedinačno lovi „sljedeći Nvidia“, vidjet ćemo konzorcije više ureda koji zajednički vode velike AI runde. Oko njih će se pojaviti savjetnici za tehnički due diligence, regulativu i strukturu transakcija. Po mnogočemu će to nalikovati VC fondu – ali bez istog stupnja regulacije i transparentnosti.
2. Repozicioniranje VC fondova.
Dio fondova će se pomaknuti još ranije (pre‑seed, seed) i tražiti ulogu „skauta“ za kasnija ulaganja obiteljskih ureda. Drugi će se fokusirati na sekundarne otkupe udjela i strukturirane runde za AI tvrtke koje zapnu. Napetosti između profesionaliziranog rizičnog kapitala i privatnog bogatstva osjećat će se i u upravnim odborima, gdje će interesi ponekad biti vrlo različiti.
3. Otrežnjenje nakon prvih velikih promašaja.
Neće svaki AI startup za čipove, agente ili vertikalne modele pronaći tržište. Kad jedna ili dvije ogromne oklade obiteljskih ureda završe potpunim gubitkom, investitori i regulatori počet će se pitati treba li takve strukture tretirati više kao fondove, s jasnijim pravilima. Neki će obiteljski uredi nakon toga profesionalizirati pristup i uvesti strožu diversifikaciju; drugi će iz AI‑a jednostavno izaći.
Za osnivače u Hrvatskoj i regiji ključna je odluka: s kim ulazite u brak. Nije svejedno tko sjedi u upravnom odboru kad krene prvi ozbiljan inspekcijski nadzor zbog AI Acta, kad vam zatreba „bridge“ runda ili kad treba donijeti nepopularnu odluku o rezanju troškova.
7. Zaključak
Obiteljski uredi postaju sve važniji igrači u financiranju umjetne inteligencije, donoseći velike iznose i potencijalno strpljiv kapital, ali i veću koncentraciju moći i rizika izvan javnog pogleda. Za Europu i JI Europu to je prilika da dio buduće vrijednosti AI‑a ostane u regiji – pod uvjetom da se taj kapital ulaže promišljeno, uz razumijevanje tehnologije i regulative. U suprotnom, AI bi mogao postati još jedan val u kojem lokalni talent gradi globalne proizvode, a većina financijske koristi odlazi daleko od mjesta gdje je ta vrijednost nastala.
