1. Naslov i uvod
OpenAI je objavio dokument koji se ne bavi samo modelima i čipovima, nego porezima, javnim fondovima i četverodnevnim radnim tjednom. Riječ je o viziji kako bi gospodarstvo trebalo izgledati u „dobi inteligencije“: više poreza na kapital, potencijalni porez na robote, javni fond koji građanima daje udio u dobitima umjetne inteligencije.
No OpenAI je danas i klasična profitna korporacija, povezana s američkom politikom i interesima investitora. U ovom tekstu analiziramo koliko je taj dokument iskren pokušaj novog društvenog ugovora, a koliko pažljivo konstruiran okvir koji tehnološkim divovima osigurava dominantnu ulogu i u regulaciji.
2. Vijest ukratko
Kako piše TechCrunch, OpenAI je objavio političko-ekonomski okvir za „doba inteligencije“. Tvrtka navodi tri cilja: šire raspodijeliti blagostanje koje stvara AI, smanjiti sistemske rizike naprednih modela te spriječiti da pristup snažnim sustavima ostane u rukama nekolicine velikih igrača.
Predloženo je prebacivanje dijela poreznog tereta s rada na kapital – kroz više poreze na dobit, veće oporezivanje visokih kapitalnih dobitaka i posebne namete vezane uz povrate od AI. Spominje se i porez na robote, tj. na automatizirane poslove. Ključni element je javni fond kroz koji bi građani kolektivno sudjelovali u vlasništvu nad AI kompanijama i infrastrukturom, a prinosi bi se direktno isplaćivali stanovništvu. Na strani rada dokument predlaže subvencionirani četverodnevni tjedan bez pada plaće, veće sudjelovanje poslodavaca u mirovinskim, zdravstvenim i skrbiteljskim troškovima te prijenosne benefite. Uz to, traže se nove nadzorne institucije i javna podrška širenju AI infrastrukture, koja bi se tretirala kao komunalna usluga.
3. Zašto je to važno
OpenAI nije običan dionik u raspravi o regulaciji, nego jedan od vrlo malog broja subjekata koji realno mogu promijeniti strukturu globalnog gospodarstva ako se obećanja o produktivnosti AI ostvare. Kada takva tvrtka predlaže novi porezni i socijalni okvir, ona ne nudi samo mišljenje, već pokušava zadati okvir rasprave.
Potencijalni dobitnici takvog modela:
- Velike AI platforme dobivaju političku legitimnost i status „partnera države“ u rješavanju problema nejednakosti i prelaska na novu tehnologiju. To otežava argumente za radikalnije mjere poput razbijanja monopola ili javnog vlasništva nad ključnom infrastrukturom.
- Vlade dobivaju narativ da se rast temeljen na AI može pretvoriti u nove izvore prihoda za mirovine, zdravstvo ili osnovni dohodak, bez nužnog dizanja klasičnih poreza na plaće.
No postoje i skriveni gubitnici:
- Radnici u nesigurnim oblicima rada – agencijski, platformski, sezonski – za koje je oslanjanje na benefite poslodavca problematično, jer se upravo njihovi poslovi najlakše automatiziraju ili ugase.
- Mali i srednji poduzetnici te otvoreni ekosustavi, koji bi mogli završiti u sustavu u kojem se AI deklarira kao „javna infrastruktura“, ali u praksi standarde, pristup i cijene kontrolira nekoliko globalnih kompanija.
Ukratko, OpenAI šalje poruku: spremni smo na razgovor o pravednijoj raspodjeli, ali pod uvjetom da ostanemo arhitekti novog sustava.
4. Šira slika
Ovaj dokument dolazi nakon niza sličnih inicijativa. Anthropic je već predstavio svoj okvir upravljanja, EU je usvojila Zakon o umjetnoj inteligenciji, a Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD pokreću sigurnosne institute. Tehnološke kompanije shvatile su da, ako same ne ponude model regulacije, države će ga napisati bez njih.
Povijesno, ovo podsjeća na ulogu velikih industrijskih konglomerata u nastanku antimonopolskih i radno-pravnih propisa. U zamjenu za prihvaćanje dijela ograničenja – radno vrijeme, sigurnost na radu, određena razina oporezivanja – uspjeli su očuvati temeljne strukture moći. Kada se OpenAI poziva na „novu industrijsku politiku“ i implicitno na New Deal, vidimo istu logiku: prihvatiti nešto više preraspodjele kako bi se izbjegle dublje, strukturne promjene.
Ideja javnog fonda kojeg puni jedna gospodarska grana nije nova; dovoljno je pogledati norveški naftni fond ili aljaški stalni fond. Razlika je u tome što je danas „resurs“ računalna snaga, podaci i modeli. Treba odlučiti tretiramo li to kao stratešku infrastrukturu koju treba staviti pod jači javni nadzor ili kao još jednu privatnu uslugu u oblaku.
U odnosu na konkurenciju, OpenAI koristi najizraženije socijalno usmjerenu retoriku. Dok Google i Meta naglašavaju otvorenost i inovaciju, a Microsoft poslovnu produktivnost, OpenAI se pozicionira kao partner koji razmišlja i o radnicima, i o umirovljenicima. To može biti politički privlačno, ali i stvara obvezu: hoće li tvrtka stati iza konkretnih mjera kada se pojave u zakonodavstvu?
5. Europski i regionalni kontekst
Za Europu, uključujući Hrvatsku, velik dio OpenAI-jeve vizije zvuči poznato. Progresivno oporezivanje, socijalna država i ideje o kraćem radnom tjednu ovdje su odavno na stolu. U Španjolskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu već postoje pilot-projekti četverodnevnog tjedna, a nordijske zemlje desetljećima povezuju produktivnost s kvalitetom života.
Ključna razlika je institucionalna kultura. EU je kroz GDPR, Akt o digitalnim uslugama, Akt o digitalnim tržištima i Zakon o AI krenula u smjeru ograničavanja moći platformi, a ne u smjeru njihovog uključivanja u dizajn socijalnih sustava. Ako se AI tretira kao infrastrukturna usluga, Bruxelles će inzistirati na strogoj regulaciji pristupa, interoperabilnosti i nediskriminacije – što ne odgovara nužno poslovnim interesima američkih divova.
Za Hrvatsku i regiju (SEE) posebno je važno pitanje gdje nastaje vrijednost. Rimac, Infobip, brojni zagrebački i ljubljanski startupi već koriste AI, ali rijetko imaju pristup temeljnim modelima ili infrastrukturi. Model u kojem bi javni novac išao u fond baziran na vlasništvu nad američkim platformama vjerojatno bi bio manje koristan od modela u kojem EU i članice ulažu u vlastite otvorene modele, regionalne podatkovne prostore i zajedničke superračunare.
Ujedno, zemlje poput Hrvatske suočene su s demografskim padom i sezonskom ovisnošću o turizmu. Automatizacija i roboti u turizmu, logistici ili javnim uslugama imat će drukčiji društveni učinak nego u SAD-u. Zato je važno da regionalni glasovi sudjeluju u definiranju pravila igre, umjesto da samo pasivno prihvaćaju okvire koje nude globalni akteri.
6. Pogled unaprijed
Što možemo očekivati sljedećih godina?
- Pojavit će se prijedlozi posebnih poreza na automatizaciju ili „ekstraprofite“ AI, vjerojatno prvo u obliku lokalnih ili nacionalnih pilota.
- EU i pojedine države mogle bi osnovati vlastite fondove za ulaganje u AI infrastrukturu i otvorene modele, dijelom inspirirane idejom javnog bogatstva iz OpenAI-jeva dokumenta.
- Sindikati i poslodavci u sektorima poput javne uprave, industrije i turizma mogli bi početi uključivati AI u kolektivne ugovore – bilo kroz zaštitu od otkaza, bilo kroz skraćenje radnog vremena.
Koliko će se OpenAI-jeva vizija realizirati ovisit će o tri stvari:
- Ekonomskim rezultatima – bez jasnih dobitaka produktivnosti teško je politički opravdati velike nove transfere.
- Društvenom pritisku – što su veće nejednakosti i nesigurnost, to će biti veća potražnja za mehanizmima poput javnih fondova i poreza na robote.
- Ponašanju samih kompanija – hoće li OpenAI i ostali javno poduprijeti konkretne zakonske prijedloge koji idu u smjeru viših poreza i jače zaštite radnika, ili će se u praksi svrstati uz ostatak tehnološkog lobija?
Za Hrvatsku je ključna zadaća iskoristiti europske rasprave za jačanje vlastite digitalne suverenosti: ulaganje u obrazovanje, domaće i regionalne AI projekte te infrastrukturu koja neće ovisiti isključivo o dobroj volji nekoliko američkih tvrtki.
7. Zaključak
OpenAI je s ovim dokumentom napravio važan korak: priznao je da će umjetna inteligencija bitno promijeniti porezne sustave i tržište rada. No rješenje koje nudi polazi od pretpostavke da upravo velike platforme trebaju biti središnji partner države u dizajniranju novog poretka. Pitanje za Europu, Hrvatsku i cijelu regiju glasi: želimo li prihvatiti taj okvir ili iskoristiti trenutak da sami definiramo pravila igre, u kojima javni interes ne ovisi o strateškim dokumentima nekoliko globalnih korporacija?
