Naslov i uvod
Oko 15 % Amerikanaca kaže da bi prihvatilo posao u kojem im je nadređeni – algoritam. To više nije šala o “robotskim šefovima”, nego signal da se umjetna inteligencija seli s razine alata na razinu autorитета u tvrtkama.
Kada softver određuje smjene, dijeli zadatke i priprema ocjene rada, ne mijenjamo samo način komunikacije, nego i odnose moći. U nastavku analiziram što ova anketa zapravo otkriva, tko dobiva, a tko gubi, kako se to uklapa u globalne trendove i što sve to znači za hrvatske i regionalne poslodavce i radnike.
Vijest ukratko
Kako piše TechCrunch, sveučilište Quinnipiac provelo je od 19. do 23. ožujka 2026. anketu na uzorku od 1.397 odraslih u SAD-u, s pitanjima o prihvaćanju umjetne inteligencije, povjerenju i strahu za radna mjesta.
Oko 15 % ispitanika reklo je da bi bilo spremno raditi na radnom mjestu gdje je njihov izravni nadređeni AI program koji dodjeljuje zadatke i određuje raspored rada. Većina ipak preferira ljudskog šefa. Istovremeno, otprilike 70 % vjeruje da će razvoj AI-a dovesti do smanjenja broja radnih mjesta za ljude, a oko 30 % zaposlenih je barem donekle zabrinuto da bi njihov konkretan posao mogao postati suvišan.
TechCrunch rezultate povezuje s nizom primjera iz prakse: Workday uvodi AI agente za obradu naloga i troškova, Amazon dio srednjeg menadžmenta zamjenjuje AI-om i otpušta tisuće menadžera, a inženjeri u Uberu izgradili su AI model svog CEO-a koji filtrira prijedloge prije sastanaka. Neki taj fenomen nazivaju “velikim spljoštavanjem” organizacijskih struktura.
Zašto je to važno
Za tako osobno pitanje kao što je “tko mi je šef”, 15 % spremnosti je iznenađujuće puno. U ranim fazama velikih tehnoloških promjena, udio onih koji bi “odmah probali” obično je jednocifren. To sugerira da se ne radi samo o tehnološkoj znatiželji, nego i o umoru od lošeg menadžmenta.
Najbrže će profitirati veliki poslodavci i proizvođači enterprise softvera. Ako dio zadaća srednjeg menadžmenta preuzme AI, troškovi plaća padaju, a kontrola procesa jača. Anketa im nudi i zgodan alibi: ne guramo ovo protiv volje zaposlenih, dio njih to čak želi.
Najizravnije gubi srednji menadžment. Upravo su zadaci koji definiraju mnoge te pozicije – raspoređivanje posla, odobravanje troškova, praćenje KPI-jeva, izvještavanje – ono što današnja AI može obaviti brzo i jeftino. Neće nestati svi šefovi, ali će se povećati broj ljudi po jednom nadređenom, a neki slojevi između će jednostavno ispariti.
Za “obične” zaposlenike slika je složenija. AI šef neće vikati, imati loš dan niti pogodovati prijateljima. S druge strane, iskustvo iz platformne ekonomije (Uber, Bolt, Wolt, dostavne firme) pokazuje da algoritamsko upravljanje lako sklizne u stalni nadzor, neprozirno ocjenjivanje i vrlo malo prostora za iznimke. Ako se na odluku možete žaliti samo još jednom sustavu, ravnoteža moći je jasno narušena.
Ključni pomak je što se AI penje s razine “pomoćnika” (alat pokraj vas) na razinu “nadređenog” (sloj iznad vas). To ne utječe samo na efikasnost, nego na osjećaj pravednosti, povjerenja i sigurnosti na poslu.
Šira slika
Uvođenje AI šefova uklapa se u nekoliko već vidljivih trendova.
Prvo, algoritamsko upravljanje već je standard u gig ekonomiji. Vozači i dostavljači dobivaju narudžbe, ocjene i “kazne” kroz aplikaciju, a da nijednog nadređenog nikad nisu vidjeli. Sada se isti obrasci šire na skladišta, call centre, pa i uredske poslove.
Drugo, startup kultura i investitori godinama guraju ideju “mršavih” organizacija – što manje menadžera, što više automatizacije. Uz generativni AI, vizija “tvrtke s milijardom prihoda i deset zaposlenih” više nije samo marketinška dosjetka. Za Balkan i srednju Europu, gdje je kroničan nedostatak kvalificirane radne snage, ta vizija posebno privlači vlasnike.
Treće, paralelno gledamo eksploziju AI funkcija u poslovnim alatima: Slack, CRM-ovi, ERP-ovi, alati za projektni menadžment… Svi odjednom nude asistente koji sažimaju sastanke, generiraju zadatke i šalju podsjetnike. Kumulativno, to znači da sve više koordinacije posla obavlja softver, ne ljudi.
Povijesno, automatizacija je prvo “udarala” po fizičkom radu, zatim po jednostavnijim uslugama, a menadžment je dolazio na red tek kasnije. Sada se redoslijed okreće. Zato tema AI šefova izaziva veće emocije od, recimo, AI chatbota u korisničkoj podršci – dira samu strukturu moći u tvrtki.
Za razliku od e-maila ili Excela, AI sustavi koji određuju vaš raspored i procjenjuju učinak preuzimaju i dio ovlasti, ne samo rutine. To otvara pitanja od radnog prava i diskriminacije do mentalnog zdravlja i motivacije zaposlenih.
Europski i regionalni kut
U EU je prvo pitanje uvijek: što kaže regulativa?
Novi Akt o umjetnoj inteligenciji klasificira sustave koji utječu na zapošljavanje, napredovanje i ocjenjivanje radnika kao visokorizične. Za njih vrijede strogi zahtjevi transparentnosti, upravljanja rizikom i ljudskog nadzora. Potpuno autonomni AI šef, koji bez ozbiljne ljudske kontrole dijeli smjene, bonuse ili otkaze, teško će proći neopaženo kod inspekcija rada i regulatora.
GDPR dodatno ograničava važne automatizirane odluke o pojedincima i jamči pravo na ljudsku intervenciju i objašnjenje logike odlučivanja. U mnogim državama članicama, uključujući Hrvatsku, radnička vijeća ili sindikati moraju biti uključeni kod uvođenja sustava praćenja i ocjenjivanja.
Za hrvatske poslodavce – od banaka i telekoma do logistike i turizma – to znači da se algoritamsko upravljanje ne može uvoditi “na divlje”. No pritisci su realni: sezonalnost, manjak radne snage, jaka konkurencija u regiji. Vidjet ćemo eksperimentiranje s AI pri planiranju smjena u hotelima, maloprodaji i skladištima, kao i u administrativnim procesima u javnom sektoru.
Za zagrebačke i regionalne startupe ovo je prilika: rješenja za “objašnjivo” i pravno usklađeno AI upravljanje ljudima mogu postati izvozni proizvod, posebno u EU gdje je regulativa stroža, ali tržište veliko.
Pogled unaprijed
U sljedećih 12–24 mjeseca tema AI šefova preselit će se iz medijskih naslova u pravilnike o radu, kolektivne ugovore i interne politike.
Kratkoročno će prevladavati hibridni modeli: AI sustav predlaže raspored, ocjenu ili bonus, a menadžer potvrđuje. Na papiru je čovjek “u petlji”, u praksi će biti ključno hoće li itko imati hrabrosti i vremena osporavati preporuke sustava.
Vrijedi pratiti nekoliko linija pucanja:
- Socijalni dijalog: hoće li sindikati i radnička vijeća izboriti jasne granice uporabe AI-a u upravljanju ljudima?
- Pravni precedensi: prva sudska sporenja oko odluka u kojima je ključnu ulogu imao algoritam pokazat će kako sudovi tumače GDPR i EU Akt o AI.
- Nova zanimanja: dok se dio srednjeg menadžmenta možda smanjuje, rast će potreba za stručnjacima za “AI governance”, internim revizorima algoritama i prevoditeljima između IT-a, HR-a i pravne službe.
- Očekivanja mlađih generacija: dio mlađih radnika može pozdraviti objektivnije, podatkovno vođenje – ali samo ako je jasno da konačnu riječ i odgovornost ipak ima čovjek.
U roku od pet godina nije nemoguće da zaposlenici u hrvatskim tvrtkama kažu: “Moj dan mi zapravo organizira sustav, a šef uskače kad nešto zapne.” Hoće li to biti korak naprijed ili natrag, ovisit će manje o samoj tehnologiji, a više o tome kako je ukomponirana u radne odnose.
Zaključak
AI šef više nije daleka znanstvena fantastika, nego logičan nastavak dugog trenda softverskog upravljanja radom – ovaj put i nad samim ljudima. Anketa Quinnipiac pokazuje da već postoji značajna manjina spremna prihvatiti takav model i snažni financijski razlozi da ga poslodavci guraju naprijed. Ključno pitanje zato nije može li AI raspoređivati zadatke, nego tko snosi odgovornost kada algoritam odlučuje o vašoj karijeri. Prije nego što AI šefovi postanu rutina, dobro je da radnici, poslodavci i država jasno definiraju koje granice toj vrsti automatizacije žele postaviti.
