Naslov i uvod
Umjetna inteligencija danas manje ograničava algoritam, a više utičnica u zidu. Električne mreže su napete, lokalne zajednice sve glasnije odbijaju nove podatkovne centre, a procedure ishođenja dozvola traju godinama. U takvom okruženju Starcloud, startup koji želi graditi podatkovne centre u orbiti, upravo je zatvorio rundu od 170 milijuna dolara i postao samorog. To nije samo još jedna AI investicija, nego indikator da kapital počinje ozbiljno razmatrati svemir kao infrastrukturu. U nastavku analiziramo što ova priča znači za industriju, te konkretno za Europu i regiju JIE.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, Starcloud je prikupio 170 milijuna američkih dolara u seriji A, uz vodstvo fondova Benchmark i EQT Ventures. Tvrtka je tako procijenjena na oko 1,1 milijardu dolara, i to samo 17 mjeseci nakon predstavljanja na Y Combinator demo danu. Ukupno je do sada prikupila približno 200 milijuna dolara.
Starcloud razvija koncept „orbitalnih podatkovnih centara“. U studenome 2025. lansiran je prvi satelit s Nvidia H100 GPU‑om koji je u orbiti izvršavao AI modele. Kasnije ove godine planira se misija Starcloud‑2 s više grafičkih procesora (uključujući novu Blackwell arhitekturu), server blade‑om AWS‑a te računalom za rudarenje bitcoina.
Sljedeći veliki korak je Starcloud‑3: letjelica mase oko tri tone i snage približno 200 kilovata, dizajnirana za SpaceX‑ov potpuno višekratni Starship i njegov sustav izbacivanja satelita sličan Starlinku. Tvrtka procjenjuje da bi, uz pad cijene lansiranja prema 500 dolara po kilogramu, takva platforma mogla nuditi energiju po cijenama od nekoliko američkih centi po kWh – usporedivo s kopnenim centrima. Problem je što se realan komercijalni pristup Starshipu očekuje tek oko 2028.–2029.
Zašto je to važno
Starcloud pogađa srž tri trenda koji mijenjaju tehnologiju: eksploziju potražnje za AI računalnom snagom, zasićenost elektroenergetskih mreža i sve jeftinije (u teoriji) lansiranje u svemir. Zbog tog spoja ulagači su spremni financirati poslovni model koji se puni zamahom tek za nekoliko godina.
Na strani potražnje, hiperskalerski podatkovni centri niču širom SAD‑a i Europe, a svaki novi kampus traži golemi dio mrežnog kapaciteta. U mnogim državama – od Irske i Nizozemske do Španjolske – lokalne zajednice počinju aktivno blokirati takve projekte. Orbitalni podatkovni centar ne troši lokalnu vodu, ne zauzima poljoprivredno zemljište i nema problem „ne u mom dvorištu“.
S druge strane, sama fizika orbitiranja nudi prednosti: gotovo neograničenu sunčevu energiju, vrlo hladno okruženje za hlađenje čipova te stalnu vidljivost prema zemaljskim pristupnim točkama. Za pojedine zadatke – npr. analizu podataka daljinskog opažanja, vojne izviđačke satelite ili buduće misije u duboki svemir – ima smisla podatke obraditi gore i poslati samo rezultat.
Potencijalni gubitnici su tradicionalni centri podataka i „jeftine“ cloud regije koje se oslanjaju na povoljne energetske ugovore i labavu regulativu. Ako dio AI opterećenja srednjoročno migrira u orbitu, vrijednost takvih lokacija pada, dok jača utjecaj aktera koji kontroliraju lansiranje i opskrbu GPU‑ovima.
No ključni rizik ne leži u ideji, već u pretpostavkama: Starcloudova računica o jeftinoj energiji počiva na projekciji da će Starship često i jeftino letjeti. To je nešto što danas nitko ne može garantirati.
Šira slika
Starcloudova runda dio je veće transformacije: računalstvo se seli sve dalje od klasičnog podatkovnog centra.
Prvo, tu je energetska kriza umjetne inteligencije. Globalno se grade centri podataka u opsegu više desetaka gigavata snage, ali se istovremeno pojavljuju ograničenja mreže i lokalne politike. U SAD‑u neke savezne države otvoreno poručuju da više ne mogu prihvaćati megacentre; slične poruke čuju se i u Europi. U tom svjetlu, vakuum i sunčeve ploče u orbiti izgledaju kao savršeno rješenje – barem na prezentacijama.
Drugo, razvija se nova niša „space compute“. Kako navodi TechCrunch, uz Starcloud rade i Aetherflux, Aethero te Googleov Project Suncatcher na vlastitim eksperimentima s GPU‑ovima u svemiru. Nvidia je predstavila Vera Rubin Space‑1 module kao temelje za AI akceleratore prilagođene svemiru. Kada dominantni proizvođač čipova najavi zasebnu liniju za orbitu, jasno je da ideja više nije egzotična.
Treće, povijest nas uči da se ključna infrastruktura stalno pomiče izvan nacionalnih okvira: od podmorskih kabela do vlastitih globalnih optičkih mreža velikih cloud igrača. Orbitalni podatkovni centri bili bi sljedeći sloj – još dalje od izravne nadležnosti pojedine države.
Konkurentski krajolik dodatno komplicira činjenica da SpaceX planira vlastitu golemu konstelaciju satelita za distribuirani izračun, prvenstveno za svoje AI potrebe (npr. Grok i Tesla). Ako se taj sustav otvori prema trećim stranama, svaki manji igrač poput Starclouda morat će pronaći vrlo specifičnu nišu – primjerice energetsku učinkovitost, specijalne sigurnosne zahtjeve ili rad s posebno osjetljivim podacima.
Europski i regionalni kut
Za Europu, a time i Hrvatsku, ovo je test realnosti strateške „digitalne suverenosti“.
S jedne strane, orbitalno računalstvo moglo bi ublažiti naše slabosti: fragmentirana tržišta električne energije, snažno protivljenje velikim greenfield projektima i manjak vlastitih hiperskalera. AI startupi iz Zagreba, Ljubljane ili Beograda te istraživačke institucije mogli bi, barem teorijski, kupovati računalne resurse u orbiti bez da ikad izgrade vlastiti podatkovni centar.
S druge strane, povećava se ovisnost o američkoj infrastrukturi. Ako SpaceX, Nvidia i američki startupi kontroliraju i ovaj novi sloj oblaka, cilj Europske unije da kroz Akte poput GDPR‑a, DMA‑a ili predstojećeg Akta o AI‑ju uspostavi ravnotežu snaga postaje još teži. Pojavljuju se i pravne sive zone: kako primijeniti GDPR na osobne podatke koji se obrađuju na satelitu iznad Indijskog oceana? Formalno će biti ključna lokacija voditelja obrade i zemaljskih postaja, ali politički narativ može biti sasvim drukčiji.
Za Hrvatsku i širi Jadransko‑baltičko‑podunavski prostor prilika nije u raketama, već u softveru i uslugama. Regija već ima tvrtke koje rade za ESA‑u i druge svemirske projekte; orbitalni podatkovni centri otvaraju prostor za specijalizirane alate: orkestraciju zadataka između Zemlje i orbite, sigurnosne slojeve, rješenja usklađena s EU regulativom, pa i nišne AI usluge namijenjene upravo svemirskim operaterima.
Pogled unaprijed
Što možemo realno očekivati sljedećih deset godina?
Dugo eksperimentalno razdoblje. Sve do kraja desetljeća orbitalni će se compute vjerojatno svoditi na manje satelite s nekoliko GPU‑ova za specifične zadatke: obradu podataka s promatranja Zemlje, vojne i sigurnosne aplikacije, možda i određene financijske ili kripto‑use caseove.
Ovisnost o Starshipu. Ako SpaceX uspije postići česte i jeftine letove do 2030., Starcloud i slične tvrtke imat će priliku dokazati da njihova računica drži vodu. Ako se to odgodi, mnogi će startupi izgorjeti prije nego što tehnologija sazrije.
Regulatornu i političku raspravu. EU će morati odlučiti tretira li se obrada podataka u orbiti kao da se odvija na teritoriju države članice ili kao neka nova kategorija. Hrvatska će, kao i ostale članice, morati prilagoditi svoje okvire nadzora nad obradom podataka i kibernetičku sigurnost (NIS2, AI Act, DSA) scenarijima u kojima „server“ fizički ne postoji na Zemlji.
Za čitatelje u Hrvatskoj važni su signali: hoće li ESA i EU programi (Horizon Europe, EUSP) eksplicitno financirati compute u svemiru; hoće li se u Zagrebu, Splitu ili Ljubljani pojaviti startupi koji rade softver za ovakvu infrastrukturu; te, naposljetku, hoće li 2030. godine Starship zaista letjeti ritmom koji pretpostavljaju današnji poslovni planovi.
Zaključak
Starcloudova runda od 170 milijuna dolara pokazuje da se koncept podatkovnih centara u svemiru preselio iz znanstvene fantastike u ozbiljne investicijske portfelje. Ideja rješava stvarne probleme – od energetike do lokalne politike i ograničenja prijenosa podataka – ali se trenutno oslanja na neprovjerene pretpostavke o raketama, cijenama i regulativi. Za Hrvatsku i regiju ključno pitanje nije hoće li se računalstvo preseliti u orbitu, nego hoćemo li biti samo korisnici tuđeg „svemirskog clouda“ ili i partneri u njegovoj izgradnji.
