1. Uvod: od „pametne gomile“ do klađenja na spašavanje
Tržišta predviđanja godinama se predstavljaju kao sofisticiran način da se iz mase izvuče „kolektivna inteligencija“ – tko stavi novac na stol, navodno se bolje informira i pažljivije razmišlja. No u trenutku kada je ulog to hoće li konkretni ljudi preživjeti vojnu misiju, taj narativ se raspada. Kratkotrajno postojanje tržišta na Polymarketu, na kojem su korisnici mogli ulagati na datum kada će SAD potvrditi spašavanje oborenih pripadnika zračnih snaga iznad Irana, nije samo nespretan gaf. To je test zrelosti cijelog sektora koji želi prijeći iz sive zone kripto-kockanja u svijet regulirane financijske infrastrukture. U nastavku analiziramo što se dogodilo, zašto je baš ovaj slučaj prekretnica i kakve posljedice može imati za Europu i širu regiju JI Europe.
2. Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, platforma za tržišta predviđanja Polymarket nedavno je dopustila trgovanje ugovorom koji je korisnicima omogućio da se klade na datum kada će Sjedinjene Države službeno potvrditi spašavanje pripadnika zračnih snaga čiji je zrakoplov oboren iznad Irana.
Američki kongresnik Seth Moulton javno je, putem društvenih mreža, oštro kritizirao postojanje takvog tržišta. Ideju da se špekulira o tome hoće li konkretni vojnici biti spašeni nazvao je moralno odbojnim te je Polymarket opisao kao svojevrsno distopijsko „tržište smrti“. Upozorio je i na to da je Donald Trump Jr. među investitorima u Polymarket te je ponovno istaknuo da je svom osoblju zabranio sudjelovanje na tržištima predviđanja poput Polymarketa i Kalshija.
Polymarket je odgovorio da je sporni ugovor odmah uklonjen jer nije zadovoljio interne standarde integriteta te da istražuje kako je uspio proći njihove interne zaštitne mehanizme. TechCrunch podsjeća da je Polymarket prethodno već bilježio trgovanje u vrijednosti stotina milijuna dolara na ugovorima vezanim uz bombardiranje Irana od strane SAD-a i Izraela.
3. Zašto je to važno
Na površini, ovo može izgledati kao još jedna internet-polemika lošeg ukusa. Međutim, ova epizoda zadire u samu srž opravdanja na kojem počiva industrija tržišta predviđanja: da je riječ o alatima za bolje odluke i agregaciju informacija, a ne o još jednom obliku kockanja s ljudskim životima u pozadini.
Jasno je tko kratkoročno profitira od takvog tržišta: špekulanti koji traže visoku volatilnost i sama platforma kroz naknade i promet. No gubitnici su manje vidljivi: obitelji vojnika o kojima se spekulira, reputacija čitavog ekosustava tržišta predviđanja i ionako krhka politička potpora ideji da takva tržišta mogu imati legitimno mjesto u gospodarstvu.
Što se tržišta više približavaju temama rata, smrti i nacionalnih trauma, to je lakše zakonodavcima da ih prikažu kao neregulirane online kladionice u kripto-izdanju. Za sektor koji već nadgledaju institucije poput američkog CFTC-a, to je opasno samoranjavanje.
Tu je i pitanje poticaja. Tržište koje nagrađuje ljude za točno pogađanje hoće li i kada će netko biti spašen možda ne uzrokuje izravnu štetu, ali potkopava intuitivan osjećaj da određeni događaji ne smiju postati igra za profit. Ako industrija sama ne povuče jasne crvene linije – npr. bez tržišta na pojedinačne smrti, otmice, taoce ili terorističke napade – te će linije umjesto nje povući regulatori, i to mnogo rigidnije.
4. Šira slika
Ovo nije prvi put da tržišta koja „monetiziraju“ tragediju izazivaju zgražanje. Početkom 2000-ih američko Ministarstvo obrane pokrenulo je projekt Policy Analysis Market, svojevrsno tržište „futuresa na teror“, koje je ugašeno u svega nekoliko dana nakon burne javne reakcije. Offshore platforme poput InTradea također su, svojim graničnim ugovorima, poslužile kao negativni primjeri u raspravama o regulaciji.
Uspon Polymarketa odvija se u sjecištu nekoliko trendova: sveopće financijalizacije svakodnevice, kulture špekuliranja oko kriptovaluta i ponovnog interesa za tržišta predviđanja kao potencijalne alate za upravljanje i planiranje. Kalshi u SAD-u pokušava dobiti regulatorno odobrenje za makroekonomske i političke ugovore; Metaculus i Manifold više naginju znanstvenom ili „play-money“ pristupu.
Polymarket se pozicionira kao „tvrđa“ varijanta: pravi novac, poravnanje na blockchainu, spremnost da se dirne u geopolitički osjetljive teme. Tržišta vezana uz Iran, sa stotinama milijuna dolara volumena, jasno pokazuju da postoji potražnja za takvom vrstom geopolitičke špekulacije.
Rizik je očit: ako javnost tržišta predviđanja počne doživljavati prvenstveno kao mjesto za klađenje na rat i tragedije, cijeli će se sektor percipirati kao društvena šteta, a ne kao korisno analitičko sredstvo. To bi moglo „pod istu metlu“ staviti i odgovornije projekte – uključujući one koji se razvijaju na sveučilištima ili u okviru državnih pilot-projekata.
5. Europski i regionalni kontekst
Za regulatore u EU ovaj slučaj je dobrodošao argument. Mnogi već sada gledaju na kripto-tržišta predviđanja kao na mješavinu nereguliranih izvedenica i online kockanja. Ugovor koji se, de facto, kladi na ishod spašavanja konkretnih vojnika savršeno se uklapa u njihov najgori scenarij.
U EU se primjenjuje uredba MiCA, koja regulira kriptoimovinu i pružatelje usluga, ali ne daje puno manevarskog prostora projektima koji kombiniraju tokene, oklade i stvarne događaje. Osim toga, svaka država ima vlastiti okvir za igre na sreću. Hrvatska, kao članica EU, već regulira online klađenje i kockarnice; ovakav slučaj može poslužiti kao opravdanje za strože tumačenje pravila kada su u pitanju kripto-platforme.
Digital Services Act obvezuje velike platforme da procjenjuju i ublažavaju sistemske rizike, uključujući sadržaje koji mogu uzrokovati društvenu štetu. Iako Polymarket nije „vrlo velika platforma“ u smislu DSA, politička poruka je jasna: europske vlasti neće blagonaklono gledati na servise koji omogućuju građanima EU da, makar i preko VPN-a, sudjeluju u okladama na tijek vojnih operacija.
Za startupe iz Hrvatske i susjednih zemalja koji razmišljaju o „information markets“ konceptu, pouka je jednostavna: bez vrlo jasnih etičkih granica i pravno konzervativnog dizajna proizvoda, šanse za dugoročno poslovanje u EU su minimalne. A za korisnike u regiji rizik raste da će banke, mjenjačnice i platni servisi dodatno ograničavati povezivanje s ovakvim platformama.
6. Što slijedi?
Kratkoročno je gotovo sigurno da će Polymarket pooštriti svoje interne procedure za odobravanje novih tržišta. Možemo očekivati nove dokumente sa „standardima integriteta“, agresivnije moderiranje prijedloga korisnika i možda formiranje nekakvog savjetodavnog etičkog odbora. Ostaje vidjeti hoće li to doista promijeniti vrstu tržišta koja se pojavljuju ili će biti tek kozmetika.
U SAD-u će protivnici tržišta predviđanja ovaj slučaj koristiti kao argument da se takve platforme tretiraju kao kockarnice, a ne kao financijska infrastruktura. Pri svakoj narednoj raspravi o ugovorima vezanim uz izbore, rat ili sigurnosna pitanja, Polymarket će služiti kao primjer da samoregulacija nije dovoljna.
U Europi i regiji JI Europe regulatori će pomno pratiti daljnji razvoj. Razumno je očekivati jasnije smjernice – ili čak formalne zabrane – za određene vrste događaja: terorističke napade, pojedinačne smrti, operacije specijalnih snaga, talačke situacije. Projekti koji se ne žele sami ograničiti u tim područjima vjerojatno će završiti na marginama, izvan dosega prosječnog korisnika i klasičnog financijskog sustava.
Otvorena pitanja ostaju: mogu li se tržišta predviđanja učinkovito samoregulirati, a da ne izgube smisao i privlačnost? Hoće li se špekulanti jednostavno preseliti na još anonimnije i neregulirane protokole ako se „glavni“ igrači povuku iz etički spornih tema? I kako uopće regulirati platforme koje ne samo da odražavaju stvarnost, nego potencijalno stvaraju poticaje za utjecanje na ishode događaja ili curenje osjetljivih informacija?
7. Zaključak
Tržišta predviđanja ne mogu istovremeno tvrditi da su ozbiljan alat za bolje odluke i tretirati ljudske živote kao još jednu volatilnu imovinu. Uklonjeni Polymarketov ugovor o spašavanju oborenih vojnika prelazi granicu koju javnost i regulatori vjerojatno neće brzo zaboraviti. Ako industrija želi budućnost izvan sive zone internetskog kockanja, mora sama definirati i provoditi vlastite crvene linije, prije nego što to učine zakonodavci. Ključno pitanje je: ima li dovoljno zrelosti i volje da preuzme odgovornost za društvene posljedice svojih proizvoda?
