Naslov i uvod
SpaceX se sprema za jedan od najvećih tehnoloških IPO‑a ikad, a u prvi plan gura ideju koja zvuči kao da je izašla iz SF romana: podatkovni centri u orbiti. U trenutku kada umjetna inteligencija guta goleme količine struje i vode, preseliti računanje u svemir zvuči savršeno – beskonačna sunčeva energija, bez lokalnih prosvjeda i potpuno nova kategorija infrastrukture u kojoj može igrati samo šačica igrača.
No je li to stvarno sljedeća faza internetske infrastrukture ili prije svega atraktivan narativ koji treba opravdati vrijednost od 1,75 bilijuna dolara? U nastavku analiziramo koliko je vizija orbitalnih podatkovnih centara SpaceX‑a realna te što znači za Europu i digitalni razvoj u regiji JI Europe.
Vijest ukratko
Kako piše TechCrunch, SpaceX je povjerljivo predao dokumentaciju za javnu ponudu dionica s ciljem prikupljanja oko 75 milijardi američkih dolara, pri procijenjenoj vrijednosti kompanije od približno 1,75 bilijuna dolara. U toj priči Elon Musk investitorima predstavlja dugoročni plan izgradnje orbitalnih podatkovnih centara temeljenih na postojećoj konstelaciji Starlink.
U podcastu Equity novinari TechCruncha ističu da SpaceX nije jedini s tom idejom. Startup proizašao iz akceleratora Y Combinator, izvorno nazvan Starcloud, nedavno je prikupio oko 170 milijuna dolara i postao jednorog s vrlo sličnom vizijom. Slične projekte, preko satelitskih programa Amazona i kompanije Blue Origin, navodno razmatra i Jeff Bezos. TechCrunch naglašava da će za ostvarenje takvih planova biti potrebna značajna tehnološka poboljšanja i golema ulaganja, a čak i najbolji scenariji orbitalne centre vide samo kao dopunu, a ne kao zamjenu podatkovnih centara na Zemlji.
Zašto je to važno
Prije svega zbog matematike vrednovanja. S procjenom od 1,75 bilijuna dolara SpaceX bi na burzu izašao u rangu najvećih svjetskih tehnoloških kompanija, iako su mu trenutačni prihodi i profitabilnost daleko skromniji. Kako bi premostio taj jaz, treba više od raketa i satelitskog interneta. Treba uvjerljivu priču da će kontrolirati ključni sloj buduće infrastrukture za umjetnu inteligenciju.
Orbitalni podatkovni centri savršeno služe toj svrsi. Nadovezuju se na postojeći model Starlinka: vertikalno integriran lanac u kojem SpaceX dizajnira satelite, lansira ih vlastitim raketama, upravlja mrežom i potencijalno hosta najvrjednije AI radne opterećenja. Svaki novi satelit je istodobno infrastruktura i interni kupac lansirnih usluga, što dodatno napuhuje prihode osnovnog posla.
Istodobno, koncept zahvaća stvaran problem. Hiperskopski podatkovni centri nailaze na sve veći otpor lokalnih zajednica zbog potrošnje električne energije i vode, buke, zauzimanja prostora i opterećenja elektroenergetske mreže. Kako podsjeća TechCrunch, neki menadžeri već razmišljaju da je možda lakše riješiti izazove hlađenja i pouzdanosti u orbiti nego voditi beskrajne bitke s lokalnom administracijom i građanima.
Kratkoročno međutim najviše dobiva sam SpaceX – kroz efektan IPO narativ, veću potražnju za lansiranjima i jaču ovisnost cijelog sustava o njegovoj infrastrukturi. Potencijalni gubitnici su regulatori i društvo, koje bi se moglo naći u situaciji da se najproblematičniji dio AI infrastrukture fizički izmješta iz njihovog nadzora, u orbitu gdje su pravila mutnija, a negativni učinci (npr. svemirski otpad) manje vidljivi, ali ne i manje opasni.
Šira slika
Orbitalni podatkovni centri naslanjaju se na nekoliko većih trendova.
Prvi je utrka u računalnoj snazi za umjetnu inteligenciju. Treniranje naprednih modela danas zahtijeva ogromnu količinu energije i specijaliziranih čipova. Hiperskaleri i AI laboratoriji natječu se tko će brže graditi nove objekte i osigurati megavate zelene ili barem jeftine energije. To otvara prostor za nekonvencionalne koncepte – podmorske centre, objekte uz vjetroelektrane i solarne farme, a sada i orbitalne klastere koji se oslanjaju na kontinuirano sunčevo zračenje i hladnoću svemira.
Drugi trend je rastući otpor prema podatkovnim centrima na tlu. U mnogim državama, uključujući članice EU, lokalne zajednice se protive novim objektima zbog brige za vodne resurse, okoliš i kvalitetu života. TechCrunch napominje i da neki igrači već preispituju treba li im doista sav kapacitet koji su nedavno planirali. U takvom okruženju ideja da „problematičnu“ infrastrukturu premjestimo u orbitu politički je privlačna.
Treći je povijest velikih vizija kao alata za opravdavanje visoke valuacije. Vidjeli smo Googleove „moonshot“ projekte, Metin metaverzum, Tesline najave samovozećih taksija. Neke od tih priča pretvore se u djelomičan uspjeh, mnoge se tiho ugase. Orbitalni podatkovni centri lijepo se uklapaju u taj obrazac: fizički mogući, potencijalno korisni u specifičnim nišama, ali daleko od dokazane masovne ekonomije.
U odnosu na konkurenciju SpaceX ima prednost i slabost. Prednost je jasna: tvrtka dominira tržištem jeftinih lansiranja i već upravlja najvećom satelitskom konstelacijom. To joj omogućuje brzu iteraciju u orbiti. Slabost leži u regulativi i povjerenju velikih korisnika. Poduzeća već danas muku muče s usklađenošću s GDPR‑om, zakonom o kibernetičkoj sigurnosti i drugim propisima kada koriste klasičan oblak. Uvjeriti ih da povjerljive podatke i AI modele prebace u privatni orbitalni klaster pod američkom kontrolom bit će još teže.
Europski i regionalni kut
Za Europsku uniju, pa tako i za Hrvatsku, ova tema direktno dotiče pitanja digitalnog suvereniteta i položaja u svemirskoj ekonomiji.
EU već godinama pokušava smanjiti ovisnost o velikim američkim pružateljima oblaka putem GDPR‑a, Akta o digitalnim uslugama, Akta o digitalnim tržištima, novog Akta o umjetnoj inteligenciji i inicijativa poput GAIA‑X‑a. Ako sljedeći sloj oblaka fizički završi u orbiti, pod kontrolom istih tih tvrtki, europski manevarski prostor dodatno se sužava.
Pravno gledano, GDPR se primjenjuje prema sjedištu voditelja obrade i ciljanim korisnicima, ne prema lokaciji servera. Ipak, pojavljuju se praktična pitanja: kako provoditi nadzor, sigurnosne audite ili izvanredne inspekcije infrastrukture koja kruži stotinama kilometara iznad Zemlje? Tko odgovara ako sudar satelita onesposobi dio orbitalnog podatkovnog centra i pritom prekine ključne javne ili financijske usluge?
S druge strane, Europa nije bez aduta. Postoje operatori poput SES‑a i Eutelsat OneWeba, program EU‑a za sigurnu satelitsku infrastrukturu IRIS² te rastući NewSpace ekosustav – uključujući tvrtke u našoj regiji koje djeluju u nišama elektronike, softvera i zemaljskih stanica. Za Hrvatsku i susjedne zemlje članice EU, potencijalne prilike su prije svega u lancu dobave: razvoj komponenti, softvera za upravljanje konstelacijama, rješenja za kibernetičku sigurnost i nadzor prostora.
Istodobno, zemlje JI Europe traže načine da privuku ulaganja u podatkovne centre na svom teritoriju – što se vidi i u Hrvatskoj kroz najave novih objekata i ulaganja u optičku infrastrukturu. Ako se dio buduće AI infrastrukture preseli u orbitu, pitanje je hoće li regija opet ostati na razini korisnika, dok se najprofitabilnije karike lanca vrijednosti formiraju drugdje.
Pogled unaprijed
U sljedeće tri do pet godina teško je očekivati masovno preseljenje općih cloud usluga u orbitu. Mnogo je realnije vidjeti nekoliko demonstracijskih misija s vrlo specifičnim primjenama: obrada podataka daljinskog istraživanja Zemlje prije slanja na tlo, izvođenje AI modela za posebne vojne ili sigurnosne namjene, možda i usluge za financijski sektor kojem je važna iznimna otpornost i geografska disperzija.
Hoće li orbitalni centri zaživjeti, ovisit će o ekonomici u odnosu na dobro dizajnirane zemaljske podatkovne centre povezane s obnovljivim izvorima. Lansiranje hardvera u orbitu ostat će skupo; potrebno ga je zaštititi od zračenja, projektirati za rad u vakuumu i osigurati rad bez fizičkog održavanja. Hlađenje isključivo zračenjem komplicira dizajn. Ako te prepreke uspiju svesti na prihvatljivu razinu, orbitalni centri bi mogli imati smisla tamo gdje nude jasnu dodanu vrijednost – bilo sigurnosnu, bilo operativnu.
Za hrvatske tvrtke i institucije najpametnije je pratiti tri stvari: kako će EU regulirati obradu podataka u orbiti, hoće li se pojaviti konzorciji koji nude „europsku“ orbitalnu infrastrukturu i postoje li niše u kojima domaća industrija (od telekoma do softverskih kuća i proizvođača elektronike) može ući u lanac vrijednosti.
Zaključak
Orbitalni podatkovni centri nisu čista znanstvena fantastika, ali su još daleko od masovnog i isplativog rješenja za glad umjetne inteligencije za računalnom snagom. Danas prvenstveno funkcioniraju kao moćna priča za IPO SpaceX‑a i generator dodatne potražnje za njegovim raketama i satelitima. Ulagači i regulatori trebali bi ih promatrati kao dugoročnu opciju, a ne kao temelj ozbiljnih prognoza prihoda. Pitanje za nas u Europi i regiji glasi: hoćemo li ovaj put na vrijeme definirati svoja pravila i interese ili će još jedna ključna infrastruktura nastati isključivo na tuđim uvjetima.
