1. Naslov i uvod
Donald Trump je obećao ubrzanu izgradnju AI podatkovnih centara kako bi SAD “pobijedile Kinu” u utrci za umjetnu inteligenciju. No plan se sudara s vrlo prizemnim ograničenjima: nema dovoljno transformatorskih stanica, lanci opskrbe ovise o Kini, a lokalne zajednice sve glasnije govore “ne”. Kada je gotovo polovica planiranih projekata odgođena ili otkazana, to više nije tehnička sitnica, već strateški promašaj.
U nastavku analiziramo zašto je glavna kočnica Trumpove AI strategije upravo njegova vlastita carinska politika, kako rastući moratoriji mijenjaju teren i što sve to znači za Europu, ali i za zemlje jugoistočne Europe, uključujući Hrvatsku.
2. Vijest ukratko
Prema pisanju Ars Technice, Trumpove izvršne uredbe iz 2025., kojima je ubrzana izgradnja AI podatkovnih centara proglašena državnim prioritetom, nailaze na ozbiljne zapreke.
Pozivajući se na Bloomberg, Ars navodi da bi gotovo polovica podatkovnih centara planiranih u SAD-u za 2026. mogla kasniti ili biti otkazana. Glavno usko grlo više nisu GPU-ovi, nego elektroenergetska infrastruktura: veliki transformatori, rasklopna postrojenja i baterijski sustavi. Značajan dio te opreme američki su developeri desetljećima nabavljali iz Kine. Rokovi isporuke, koji su prije 2020. iznosili otprilike 24–30 mjeseci, sada se, prema Bloombergu, produžuju i do pet godina.
Trumpove visoke carine na kineski uvoz dodatno otežavaju i poskupljuju nabavu, dok domaća proizvodnja još ne može pratiti potražnju. Istovremeno raste politički i društveni otpor. Na saveznoj razini predložen je zakon o moratoriju na AI podatkovne centre, a savezna država Maine, prema Wall Street Journalu, mogla bi ubrzo postati prva koja će uvesti široku pauzu u gradnji. Gradovi i općine u više saveznih država već razmatraju ili su uveli privremene zabrane.
3. Zašto je to važno
Ključno pitanje nije samo da projekti kasne, već zašto. Američka administracija na teži način uči da se industrijska AI utrka ne može voditi ako se istovremeno ograničava pristup industrijskoj bazi koja je za nju nužna.
Za sada gotovo da nema dobitnika. Investitori u podatkovne centre biraju između plaćanja visokih carina na ključnu opremu iz Kine i višegodišnjeg čekanja na skromne američke kapacitete. Elektroprivrede moraju isporučiti nezapamćene količine nove priključne snage, dok ih politika i regulatori drže pod povećalom. Lokalnim zajednicama ostaju buka, toplina, promjene u krajobrazu i potencijalno viši računi – uz prilično upitan dugoročni ekonomski efekt.
Trump je carine predstavljao kao oružje koje će oslabiti Kinu i vratiti proizvodnju u SAD. U praksi iste te carine koče izgradnju AI infrastrukture upravo u trenutku kada SAD, prema mnogim procjenama, imaju nekoliko godina prednosti u razvoju naprednih modela. Ako se na transformatore čeka pet godina, ta se prednost jednostavno “pojede” vremenom.
Još jedna velika pogreška je podcjenjivanje lokalne politike. Godinama se govorilo o “oblaku” kao o nečemu apstraktnom, a zapravo je riječ o industrijskim halama, dalekovodima i velikoj potrošnji energije i vode. Stanovnici ne vide nacionalnu strategiju, nego betonske komplekse koji griju kvart, mogući pritisak na račune i trajnu promjenu izgleda mjesta.
Neposredne posljedice su jasne:
- Velike tehnološke kompanije još će više koncentrirati nove investicije u nekoliko regija s jakom mrežnom infrastrukturom i naklonjenim vlastima.
- Unatoč retorici, SAD bi mogle postati još ovisnije o kineskoj energetskoj opremi, jednostavno zato što nema druge brze opcije.
- Politička rasprava o umjetnoj inteligenciji sve će se manje vrtjeti oko rasta i radnih mjesta, a sve više oko pitanja utjecaja na okoliš i kvalitetu života.
To je gotovo idealan recept za zaustavljanje AI infrastrukture u trenutku kada bi trebala ubrzavati.
4. Šira slika
Trumpove muke s AI podatkovnim centrima dio su većih trendova.
1. Industrijska politika vs. realnost lanca opskrbe.
Slično se već vidi kod čipova. Američki CHIPS Act ulaže desetke milijardi dolara u domaće tvornice, ali cijeli ekosustav i dalje ovisi o Aziji za ključne strojeve, kemikalije i pakiranje. Kod podatkovnih centara kritične točke su transformatori, moćna elektronika i baterije – sektori u kojima je Kina posljednjih dvadesetak godina izgradila golemi kapacitet, slično kao kod solarnih panela i električnih vozila.
Pokušaj naglog “odvajanja” od te ovisnosti gotovo nužno stvara uska grla. Friend‑shoring pomaže samo djelomično, jer mnoge američke saveznice također nabavljaju svoju energetsku opremu iz Kine.
2. Fizičke granice AI hajpa.
Posljednje dvije godine rasprava o umjetnoj inteligenciji fokusirala se na modele, parametre i GPU‑ove. Sada se ograničenja spuštaju jedan sloj niže: na beton, bakar i stabilnost mreže. Čak se i u Silicijskoj dolini projekti sudaraju s pitanjima ishođenja dozvola, potrošnje vode i raspoložive mrežne snage.
Europa je dio tih lekcija već prošla. Nizozemska je de facto zamrznula nove hiperskalne centre oko Amsterdama, Irska već godinama balansira na rubu kapaciteta svoje mreže. SAD sada proživljava slične sukobe, ali s još većim industrijskim ambicijama i jačom političkom retorikom.
3. Skepsa prema “mega‑projektima” Big Techa.
Prema anketi Harvard/MIT koju prenosi Axios, Amerikance više brine kako će ogromni projekti promijeniti njihove zajednice nego sami računi za struju. To je isti obrazac koji smo vidjeli kod vjetroelektrana, 5G stupova ili brzih željeznica: kad izostane uključivanje građana, slijede zahtjevi za moratorijem.
Trump je AI centre uokvirio kao pitanje nacionalnog ponosa, ali nije objasnio što konkretno dobiva mjesto koje ih prima. U taj prazan prostor uskaču njegovi politički protivnici s pozivima na “pauzu”, a lokalne inicijative dobivaju jasan slogan: bolje stati nego kasnije žaliti.
5. Europski i regionalni kut
Iz europske perspektive američki zastoj je upozorenje, ali i prilika.
Europska unija je s Aktom o umjetnoj inteligenciji (EU AI Act) već postavila okvir za regulaciju AI sustava, a kroz Zeleni plan i energetsku regulativu postupno uvodi zahtjeve za energetskom učinkovitošću i transparentnošću podatkovnih centara. Neke zemlje, poput Njemačke, guraju obvezno korištenje otpadne topline, dok nordijske države grade imidž “hladnog, obnovljivog doma” za globalni cloud.
Ako se američki razvoj ozbiljno uspori, dio potražnje za AI infrastrukturom može se preliti u Europu – posebno od klijenata kojima su važni pravna sigurnost, usklađenost s GDPR‑om i predvidljivi rokovi izgradnje.
Za Hrvatsku i susjedne zemlje jugoistočne Europe to otvara zanimljivu nišu. Nemamo megatržište, ali imamo članstvo u EU, relativno stabilne mreže, pristup obnovljivim izvorima (vjetar, sunce, hidro) i geografski položaj između srednje Europe i istočnog Mediterana. Zagreb, Ljubljana, Budimpešta i Beograd već se profiliraju kao regionalna digitalna čvorišta; dodatni, pažljivo planirani podatkovni centri mogli bi ojačati tu ulogu.
No pritom ne smijemo zaboraviti:
- I Europa u velikoj mjeri uvozi transformatore i opremu iz Azije.
- Otpor lokalnih zajednica prema velikim infrastrukturnim projektima prisutan je i u našoj regiji, bilo da se radi o vjetroparkovima, LNG terminalima ili novim dalekovodima.
Pouka iz SAD‑a nije da treba “olabaviti” regulaciju, već da industrijsku politiku, energetiku i lokalne interese treba planirati zajedno.
6. Pogled unaprijed
Sljedećih 12–24 mjeseca bit će ključni za smjer globalne AI infrastrukture.
1. Hoće li pragmatizam nadvladati carinski tvrdi stav?
Ako se kašnjenja nastave gomilati, američka administracija će ili morati omekšati carinski režim za kritičnu elektroopremu, ili prihvatiti sporiji razvoj AI infrastrukture. Kompanije očito jesu spremne platiti više kako bi dobile robu brže; političko je pitanje hoće li se to tolerirati ili će prevladati želja za dodatnim “oštrenjem” kursa prema Kini.
2. Od potpunih zabrana prema uvjetnim odobrenjima.
Mogući moratorij u Maineu važan je presedan jer će pokazati što dolazi nakon “pauze”. Možemo očekivati raspravu o strožim energetskim limitima, obveznoj uporabi obnovljivih izvora, fondovima za lokalnu infrastrukturu i obvezi dijeljenja otpadne topline. Slične rasprave čekaju i europske i regionalne vlade koje moraju uskladiti digitalizaciju s klimatskim ciljevima.
3. Koncentracija AI infrastrukture u nekoliko središta.
Kako neke regije usporavaju ili blokiraju projekte, tako će se najveći AI klasteri graditi tamo gdje već postoje kampusi s povoljnom kombinacijom energije, klime i politike – primjerice u nekim američkim saveznim državama, sjevernoj Europi ili Kanadi. To znači daljnju koncentraciju moći u rukama nekoliko globalnih cloud pružatelja.
Za Hrvatsku je ključno pitanje želi li se aktivno pozicionirati kao manji, ali dobro reguliran regionalni hub za podatkovne centre, ili će ostati gotovo isključivo potrošač infrastrukture smještene drugdje.
7. Zaključak
Trump je pokušao voditi AI utrku na temeljima carina, nedostatne proizvodne baze i ignoriranja lokalne politike. Posljedica su odgođeni projekti, rastući otpor birača i sve veći jaz između velikih obećanja i onoga što se stvarno može izgraditi.
Za Europu i jugoistočnu Europu to je dragocjena lekcija: podatkovni centri nisu “oblak”, nego kritična energetska i prostorna infrastruktura s visokim političkim ulozima. Pitanje je hoćemo li iz tuđih grešaka naučiti na vrijeme ili ćemo vlastite mreže i zajednice dovesti u sličnu situaciju u kojoj će jedina opcija biti – moratorij.
