Kad umjetna inteligencija ide na plin: kako Big Tech gradi vlastite elektrane

1. Naslov i uvod

Dok raspravljamo hoće li umjetna inteligencija promijeniti tržište rada ili obrazovanje, najveće tehnološke kompanije već donose vrlo konkretne odluke – o plinovodima i turbinskim lopaticama. Microsoft, Google i Meta više nisu samo pružatelji oblaka; svojim ulaganjima u plinske elektrane ulaze na teritorij energetskih divova.

Za Hrvatsku i širu regiju jugoistočne Europe to nije tek američka zanimljivost. Energetski apetit AI‑a može utjecati na cijene struje, smjer europske klimatske politike i poziciju naših podatkovnih centara u globalnoj konkurenciji. U nastavku analiziramo što točno rade Big Tech igrači, tko dobiva, tko gubi i kakve pouke bi EU – uključujući Hrvatsku – trebao izvući.

2. Vijest ukratko

Prema pisanju TechCruncha, nekoliko velikih američkih tehnoloških tvrtki izravno ulaže u izgradnju velikih plinskih elektrana kako bi osigurale napajanje svojih AI podatkovnih centara.

Microsoft surađuje s Chevronom i fondom Engine No. 1 na projektu plinske elektrane u zapadnom Teksasu, koja bi u konačnici mogla doseći snagu do 5 GW. Google je potvrdio projekt s tvrtkom Crusoe za izgradnju plinske elektrane snage 933 MW u sjevernom Teksasu. Meta dodatno širi svoj kompleks podatkovnog centra Hyperion u Louisiani s još sedam plinskih blokova, čime bi ukupni kapacitet lokacije narastao na oko 7,46 GW – dovoljno za opskrbu cijele jedne manje američke savezne države.

Kako navodi TechCrunch, ovi se projekti koncentriraju na jug SAD‑a, bogat nalazištima plina. U tijeku je prava utrka za plinskim turbinama: očekuje se da će njihova cijena krajem 2026. biti gotovo tri puta viša nego 2019., rokovi isporuke su se produljili na oko šest godina, a nova se narudžbe pomiču prema 2028. Temeljna pretpostavka: potražnja za električnom energijom za AI nastavit će rasti eksponencijalno, a plinske elektrane bit će ključne da se ta potražnja pokrije.

3. Zašto je to važno

Ovo nije samo priča o još nekoliko podatkovnih centara. Radi se o tome da Big Tech ulazi duboko u energetiku i pritom se oslanja na fosilno gorivo koje bi Europa istovremeno željela napustiti.

Kratkoročno, pobjednici su jasni: američki proizvođači plina, proizvođači turbina i same tehnološke kompanije. Vlastita elektrana „iza brojila“ daje im veću kontrolu nad troškovima i sigurnošću opskrbe. U prezentacijama za dioničare to će izgledati kao pametno upravljanje rizikom i jamstvo da će GPU klasteri uvijek imati struju.

Ali takav potez stvara niz gubitnika.

Prvi su ostali potrošači plina. Kada tehnološki divovi unaprijed osiguraju velike količine plina kroz dugoročne ugovore, industrija i kućanstva ostaju izloženija cjenovnim šokovima i nestašicama. Tvrdnja da „ne opterećuju mrežu jer imaju vlastitu struju“ propušta poantu: natječu se za isti resurs – plin – koji je potreban i grijanju domova i industrijskim postrojenjima.

Drugi gubitnik je klima. Posljednjih desetak godina Microsoft, Google i Meta grade imidž najvećih korporativnih kupaca vjetra i sunca, s bombastičnim obećanjima o „100 % obnovljivoj energiji“. Višegigavatne plinske elektrane teško se uklapaju u tu priču. To su projekti s radnim vijekom od više desetljeća, koji de facto guraju donosioca odluka da plin ostane dio miksa i nakon godina kad bi se, prema klimatskim strategijama, trebao smanjivati.

Treći gubitnik može biti i sam AI sektor. Ove investicije se oslanjaju na scenarij da će potražnja za AI‑em stalno rasti, da učinkovitost čipova i modela neće bitno usporiti rast potrošnje, i da regulatori neće agresivno ograničiti nove fosilne kapacitete. Ako se ispostavi da je dio očekivanja pretjeran, ili ako buduća pravila EU i SAD‑a značajno pooštre klimatske zahtjeve, Big Tech bi se mogao naći s vrlo skupim, klimatski spornim i politički nepopularnim imovinama.

Drugim riječima, današnja AI euforija zapisuje se u betonu, čeliku i plinovodima.

4. Šira slika

Ovaj „plinski zaokret“ uklapa se u dva šira trenda: rastuću fizičku prisutnost digitalne industrije i jaz između ciljeva i stvarnosti energetske tranzicije.

Podatkovni centri već godinama mijenjaju obrasce potrošnje. U Irskoj i Nizozemskoj operatori su upozoravali da bi podatkovni centri mogli uzimati dvoznamenkasti udio nacionalne potrošnje električne energije. Umjetna inteligencija tu priču ubrzava: treniranje velikih modela znači tjedne kontinuiranog rada na punoj snazi, a inferencijski servisi (odgovaranje na upite) moraju biti dostupni 24/7.

Sljedeći logičan korak – s aspekta samih kompanija – jest da od kupaca električne energije postanu i njezini proizvođači. Nakon vlastitih optičkih mreža, podmorskih kabela i dizajna čipova, na red dolaze i proizvodni kapaciteti energije.

Pritom ova situacija neugodno podsjeća na kripto‑rudarstvo. U vrijeme Bitcoin manije vidjeli smo slične skokove potrošnje i obnavljanje starih termoelektrana. Razlika je u tome što je kripto mnogima izgledao kao špekulativna igra, dok se AI predstavlja kao strateška infrastruktura – za obranu, industriju, javnu upravu. Politika je zato spremnija tolerirati energetsku rastrošnost u ime „zaostajanja za konkurencijom“.

Sukob s klimatskim ambicijama tehnološkog sektora je očit. Velike kompanije su godinama isticale svoje ugovore za obnovljive izvore i ciljeve „bez ugljika 24/7“. No bez ozbiljnog ubrzanja izgradnje mreže, skladištenja energije i fleksibilne potrošnje, teško je isporučiti neprekidan AI rad isključivo na vjetar i sunce. Umjesto da svoju političku težinu usmjere na rješavanje tih strukturnih problema, kompanije biraju prečac – vlastite plinske elektrane.

Ako se pokaže da im to donosi stvarnu troškovnu i operativnu prednost, drugi će ih slijediti. Manji pružatelji oblaka – uključujući europske i regionalne – neće moći pratiti takvu vertikalnu integraciju. Razlika između hiperskalera i ostalih dodatno će narasti, a globalna energetska tranzicija dobiti još jednu kočnicu.

5. Europski i regionalni kut

U europskom kontekstu, ideja da privatne tehnološke kompanije grade vlastite plinske elektrane zvuči kao povratak unatrag. EU je kroz krizu 2022. naučila koliko je opasno preveliko oslanjanje na fosilni plin. Zeleni plan, paket „Spremni za 55“ i drugi dokumenti jasno zacrtavaju smjer: manje plina, više obnovljivih izvora, elektrifikacija i učinkovitost.

Model koji se sada pojavljuje u SAD‑u teško bi prošao u Bruxellesu bez ozbiljnog otpora. Nove plinske elektrane teško se uklapaju u europsku taksonomiju održivih ulaganja; emisije bi bile obuhvaćene sustavom trgovanja emisijama (EU ETS); a javnost, posebno u državama članicama koje su pretrpjele visoke cijene plina, teško bi prihvatila dodatne fosilne kapacitete za potrebe nekoliko globalnih korporacija.

Za Hrvatsku i regiju postoji još jedan aspekt: uvozna ovisnost. Iako terminal LNG‑a na Krku daje određenu sigurnost, dugoročno oslanjanje na plin kao glavni energent za nove, energetski intenzivne industrije – poput AI podatkovnih centara – išlo bi protiv europske strategije dekarbonizacije i povećalo izloženost volatilnim globalnim tržištima.

S druge strane, ovdje se krije i prilika. Hrvatska ima kombinaciju hidroenergije, vjetra, rastuće solarne energije i mogućnost integracije u šire europsko tržište električne energije. Regija (Slovenija, Austrija, Mađarska, Italija) nudi dodatne izvore, uključujući nuklearnu i velike hidro potencijale. Pametno planirani podatkovni centri – uz uvjet visoke energetske učinkovitosti, korištenja obnovljivih izvora i iskorištavanja otpadne topline za daljinsko grijanje – mogli bi postati dio priče o zelenoj industrijskoj transformaciji, umjesto nove fosilne ovisnosti.

EU regulativa ide u prilog takvom pristupu. Digital Services Act, Digital Markets Act i nadolazeći Akt o umjetnoj inteligenciji već uvode strože obveze transparentnosti i odgovornosti za velike platforme. U sljedećem koraku sasvim je realno očekivati i zahtjeve za objavom izvora energije, ugljičnog otiska usluga AI‑a i ciljeva učinkovitosti. To bi moglo biti područje u kojem se europski i regionalni pružatelji mogu diferencirati u odnosu na američke divove.

6. Što dalje?

U sljedećih nekoliko godina vjerojatno ćemo vidjeti nastavak trenda u SAD‑u: više „prilagođenih“ energetskih rješenja za AI – od plina preko baterija do potencijalnih malih modularnih reaktora. Energija postaje nova strateška barijera ulaska, uz čipove i podatke.

Istodobno će rasti pritisak javnosti i regulatora. Investicijski fondovi s ESG mandatima, klimatske organizacije i lokalne zajednice počet će postavljati neugodna pitanja: Kako se nove plinske elektrane uklapaju u ciljeve ugljične neutralnosti do sredine stoljeća? Uzimaju li se u obzir emisije metana iz cijelog lanca opskrbe plinom? Hoće li takvi projekti podizati cijenu energije za stanovništvo i gospodarstvo?

Tehnološki razvoj dodatno unosi neizvjesnost. Ako učinkovitost čipova, algoritama i softvera napreduje dovoljno brzo, rast potrošnje energije mogao bi se donekle ublažiti. No ako se generativni AI ugradi u svaku komunikacijsku i poslovnu aplikaciju, potražnja može nadmašiti i najbolje scenarije učinkovitosti.

Za Hrvatsku i regiju ključno je gledati:

• Kako će EU kroz provedbene akte uz Akt o umjetnoj inteligenciji definirati obveze izvještavanja o resursima i emisijama velikih AI sustava.
• Hoće li se pri odobravanju novih velikih podatkovnih centara postavljati strogi energetski i klimatski uvjeti – uključujući udio obnovljivih izvora i plan upravljanja otpadnom toplinom.
• Hoće li lokalni telekomi, energetske tvrtke i startupovi prepoznati priliku u razvoju „zelene“ AI infrastrukture, umjesto da čekaju da američki hiperskaleri donesu gotova rješenja.

Rizik su, naravno, „stranded assets“ – fosilni projekti koji se zbog novih pravila, poreza na ugljik ili konkurencije jeftinijih obnovljivih tehnologija pokažu ekonomski neisplativima mnogo prije kraja svojeg tehničkog vijeka.

7. Zaključak

Ulaganja Microsofta, Googlea i Mete u velike plinske elektrane možda kratkoročno rješavaju problem „gdje naći struju za AI“, ali dugoročno zaključavaju energetske sustave u smjeru koji je u suprotnosti s klimatskim ciljevima.

Ako će umjetna inteligencija doista biti temeljna infrastruktura digitalnog društva, pitanje je jednostavno: želimo li da počiva na fosilnom plinu ili na energetskom sustavu koji je usklađen s klimatskom znanošću? Vrijeme je da korisnici, regulatori i investitori počnu od AI sektora tražiti ne samo pametne modele, nego i pametne odluke o energiji.