Plin za poticanje umjetne inteligencije: skupa prečica koju Europa ne treba slijediti

1. Naslov i uvod

Umjetna inteligencija prestaje biti nešto apstraktno „u oblaku“ i pretvara se u vrlo opipljivu infrastrukturu: cijevi plina, turbinske hale i dalekovodi. Microsoft, Google i Meta više ne potpisuju samo zelene PPA ugovore – sudjeluju u gradnji golemih elektrana na zemni plin kako bi napajali svoje AI podatkovne centre. To je jasan signal koliko je energetski gladna nova generacija modela, ali i test koliko daleko je Big Tech spreman ići protiv vlastitih klimatskih obećanja. U nastavku analiziram zašto je ta ovisnost o plinu strateški riskantna te što znači za Europu i regiju JIE.

2. Vijest ukratko

Prema pisanju TechCruncha, nekoliko najvećih američkih tehnoloških kompanija pokrenulo je projekte velikih elektrana na zemni plin u južnim saveznim državama SAD‑a, namijenjenih prvenstveno napajanju podatkovnih centara za umjetnu inteligenciju.

Microsoft surađuje s Chevronom i fondom Engine No. 1 na elektrani u zapadnom Teksasu, čija bi instalirana snaga u konačnici mogla doseći oko 5 GW. Google je potvrdio projekt s tvrtkom Crusoe u sjevernom Teksasu, snage 933 MW. Meta proširuje svoj kompleks Hyperion u Louisiani s još sedam plinskih postrojenja, čime bi ukupni kapacitet porastao na približno 7,46 GW – otprilike koliko troši cijela američka savezna država Južna Dakota.

TechCrunch ističe da je utrka za plinom već dovela do nestašice turbina; cijene bi se do kraja godine mogle gotovo utrostručiti u odnosu na 2019., a rokovi isporuke produžuju se na oko šest godina.

3. Zašto je to važno

Ovdje se ne radi samo o energiji, već o kontroli nad infrastrukturom. Tko kontrolira megavate, kontrolira i tempo širenja AI usluga. Gradnjom vlastitih plinskih elektrana tehnološki divovi spuštaju se duboko u fizički sloj – tamo gdje su do sada dominirale energetske kompanije i države.

Tko dobiva?

• Hiperskalni cloud pružatelji, koji na taj način zaobilaze uska grla u javnim mrežama i manje ovise o elektroprivredama i lokalnoj politici.
• Plinska industrija i proizvođači turbina, koji dobivaju novog, financijski iznimno snažnog kupca upravo u trenutku kada se klasična industrija suočava s pritiskom dekarbonizacije.

Tko gubi?

• Ostali potrošači plina – od petrokemije do grijanja kućanstava – koji dijele isti resurs. Što veći dio proizvodnje bude „zaključan“ za podatkovne centre, to su ostali osjetljiviji na skokove cijena i moguće nestašice.
• Manji pružatelji clouda i AI rješenja, u Europi i globalno, koji si ne mogu priuštiti vlastite elektrane i time dolaze u nepovoljniji konkurentski položaj.

Strateški gledano, ovo je defenzivan odgovor na stvarni problem: mreže i proizvodni kapacitet ne prate dovoljno brzo eksponencijalni rast AI‑opterećenja. No, umjesto da koriste svoj utjecaj kako bi ubrzali izgradnju obnovljivih izvora, skladištenja i pametnih mreža, kompanije posežu za najbržim rješenjem koje imaju pri ruci – fosilnim plinom.

Time si otvaraju tri značajna rizika:

1. Regulatorni rizik – s vremenom je gotovo sigurno da će se pooštriti pravila o emisijama CO₂ i metana, kao i uvjeti gradnje novih fosilnih kapaciteta.
2. Rizik nerealiziranih ulaganja – ako potražnja za računalnom snagom ne nastavi rasti očekivanim tempom ili arhitekture postanu bitno učinkovitije, dio tih postrojenja mogao bi ostati slabo iskorišten.
3. Reputacijski i politički rizik – javnost će teško progutati priču o „zelenoj i odgovornoj“ AI, dok iste kompanije grade megaprojekte na plin.

4. Šira slika

Ova plinska ofenziva dio je šireg obrasca.

1. Od GPU‑a do megavata.
Najprije smo gledali kako velike kompanije kupuju sve dostupne AI čipove, pa zatim zemljište i optiku. Sada je ista logika prešla na energiju – osiguraj snagu danas da sutra ne ostaneš bez. Nestašica turbina o kojoj piše TechCrunch gotovo je identična priča kao nestašica GPU‑a, samo u teškoj industriji.

2. Kraj „papirnatog“ zelenila.
Godinama su tehnološke kompanije tvrdile da su 100 % obnovljive zahvaljujući certifikatima i dugoročnim ugovorima o kupnji obnovljive energije, iako su njihovi centri realno radili na mješavini u kojoj je dominantan bio fosilni dio mreže. S AI‑klasterima gigantskih razmjera ta optika puca. Nije dovoljno godišnje izjednačiti količinu energije – trebaš fizičku snagu u svakom satu, a osobito u vršnim periodima.

3. Energetska suverenost kao digitalna suverenost.
Nakon energetske krize izazvane ratom u Ukrajini, države su itekako svjesne rizika ovisnosti o jednom energentu ili dobavljaču. Big Tech sada radi nešto slično na korporativnoj razini: ne želi da lokalni operator mreže odlučuje može li se sljedeći AI kampus priključiti ili ne. Rješenje je privatna „energetska enklava“ – ali na fosilnom gorivu koje je i politički i klimatski sve problematičnije.

Povijest poznaje slične pogrešne sklopove: aluminijske talionice uz hidroelektrane, čeličane uz ugljen, industrijske zone projektirane oko fosilnih kapaciteta za koje se smatralo da će trajati vječno. Danas mnoge od tih veza postaju teret. Postoji realna opasnost da se AI‑infrastruktura zaključa u sličan obrazac.

Istovremeno drugi akteri isprobavaju alternativne pristupe:

• smještanje najintenzivnijih treninga u regije s viškovima obnovljive energije (npr. nordijske zemlje),
• kombiniranje vjetra, sunca i baterija s aktivnim sudjelovanjem u tržištima fleksibilnosti,
• pilotiranje malih modularnih reaktora u blizini podatkovnih centara.

Raznolikost pristupa pokazuje da nitko još nema konačan odgovor na pitanje kako će izgledati „idealna“ energetska podloga za eru umjetne inteligencije. Masovni zaokret prema plinu više liči na brzinsku zakrpu nego na dugoročnu strategiju.

5. Europski i regionalni kut

Za Europu i posebice za zemlje poput Hrvatske, koje su uvoznice plina, američki model je teško održiv – i klimatski i geopolitički.

EU je vezana uz Europski zeleni plan, paket Fit for 55 i REPowerEU. Novi veliki fosilni kapaciteti namijenjeni isključivo podatkovnim centrima teško bi prošli kroz filter europske taksonomije i nacionalnih klimatskih zakona. Osim toga, Akt o digitalnim uslugama, Akt o podacima i nadolazeći Akt o umjetnoj inteligenciji potiču veću transparentnost i odgovornost velikih platformi, što će se neminovno preliti i na pitanja potrošnje energije i emisija.

Napetosti već vidimo:

• Irska ograničava nove velike podatkovne centre oko Dublina.
• Nizozemska uvodi moratorije i stroge uvjete za hiperskale.
• Nordijske zemlje traže da centri podataka vraćaju toplinu u sustave daljinskog grijanja i koriste visoki udio lokalnih OIE.

Za Hrvatsku i širu regiju JIE, koja želi privući digitalne investicije i može ponuditi kombinaciju sunčeve energije, vjetra i sve boljih interkonekcija, ključno je ne upasti u zamku „plin za AI“. Uvoz plina preko LNG terminala na Krku već sada predstavlja geopolitički i troškovni rizik. Dodavati na to još i ogromnu potražnju iz privatnih AI kampusa bilo bi dugoročno vrlo upitno.

Umjesto toga, regija ima priliku razvijati AI‑spremne čiste mreže:

• podatkovne centre koji pomažu balansirati višak sunčeve i vjetroenergije,
• korištenje otpadne topline za grijanje urbanih zona (Zagreb, Split, Ljubljana, Beograd),
• stroge kriterije energetske učinkovitosti i udjela OIE za sve veće AI projekte.

To je model koji je kompatibilniji s europskim regulativnim okvirom i može postati konkurentska prednost naspram američkih rješenja temeljnih na plinu.

6. Pogled unaprijed

U kratkom roku (sljedećih 2–3 godine) vjerojatno ćemo vidjeti još više američkih najava plinskih elektrana vezanih uz AI. Ugovori su potpisani, turbine naručene, lokalna politika slavi ulaganja. Nagli zaokreti sada bi bili skupi i neugodni.

No prema kraju desetljeća će rasti pritisak u tri smjera:

1. Klimatska politika – kako SAD i EU budu zaoštravale svoje klimatske ciljeve, realna cijena emisija (direktnih i kroz opskrbne lance) postajat će sve vidljivija. To može pojesti velik dio današnje ekonomske logike plinskih projekata.
2. Tehnološki napredak – učinkovitiji modeli, bolje algoritamske optimizacije, specijalizirani čipovi i dio obrade koji seli na rub mreže mogli bi znatno usporiti rast potrošnje energije u podatkovnim centrima.
3. Društvena reakcija – prvi val ozbiljnog nezadovoljstva nastat će onog trenutka kada kućanstva ili industrija osjete rast cijena ili ograničenja, dok privatne AI elektrane rade punim kapacitetom. Političari razumiju simboliku „AI prije grijanja“.

Za Hrvatsku i regiju važno je pratiti:

• hoće li se slični modeli (privatne plinske elektrane za podatkovne centre) pojaviti kao prijedlozi investitora,
• kako će nacionalni energetski i klimatski planovi uskladiti planirani rast digitalne infrastrukture s dekarbonizacijom,
• hoće li javni sektor kod nabave AI rješenja uzimati u obzir ugljični otisak i izvor energije pružatelja usluge.

Istovremeno, ovdje se skriva i prilika za lokalne energetske i IT tvrtke: kroz partnerstva mogu razvijati centre podataka integrirane s OIE i mrežom, a ne izolirane plinske otoke. To bi moglo privući klijente kojima su važni i ESG kriteriji, ne samo sirova računalna snaga.

7. Zaključak

Zaokret najvećih AI igrača prema ogromnim plinskim elektranama rješava stvaran problem – nedostatak pouzdane energije – ali na način koji nas vraća u logiku 20. stoljeća. Kratkoročno im daje prednost, dugoročno otvara nove klimatske, cjenovne i političke rizike. Europa i Jadranska regija još uvijek mogu izabrati drugačiji put: koristiti rast umjetne inteligencije kao polugu za modernizaciju i dekarbonizaciju energetskog sustava, a ne za njegovo fosilno produljenje. Kada sljedeća energetska kriza pokuca na vrata, pitanje će biti jednostavno: na kakvoj će energiji tada raditi algoritmi koji utječu na naše živote?