1. Naslov i uvod
Strategija za umjetnu inteligenciju u učionicama više se ne piše samo u Kaliforniji, nego u indijskim državnim školama – s prepunim razredima, ograničenim brojem računala i snažnim utjecajem države. Upravo tamo Google uči što znači doista skalirati AI u obrazovanju. Te lekcije nisu daleke ni nevažne: vrlo su slične izazovima koji čekaju hrvatske i europske škole u godinama koje dolaze.
U nastavku sažimam što se događa u Indiji, zašto Google mijenja pristup, kako se mijenja odnos snaga s Microsoftom i OpenAI‑jem te što iz toga mogu naučiti hrvatsko Ministarstvo znanosti i obrazovanja, CARNET i domaći edtech poduzetnici.
2. Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, Indija je postala ključni ispitni poligon za primjenu Googleova Geminija u obrazovanju. Googleov čelnik za ovo područje, Chris Phillips, navodi da Indija danas ima najveću globalnu razinu korištenja Geminija za učenje.
Pozivajući se na indijsko Gospodarsko izvješće, TechCrunch navodi kako školski sustav obuhvaća oko 247 milijuna učenika u približno 1,47 milijuna škola, uz više od 10 milijuna učitelja. U visokom obrazovanju upisane su još desetine milijuna studenata. Ta razmjera, uz kurikulume na razini saveznih država, snažnu ulogu vlasti i neujednačen pristup internetu i uređajima, prisiljava Google da odustane od jedinstvenog globalnog proizvoda.
Umjesto toga, tvrtka oblikuje AI alate tako da škole i administracije odlučuju kako će ih koristiti, s naglaskom na podršku učiteljima (priprema nastave, vrednovanje, organizacija rada) i prilagodbu multimodalnom učenju (video, zvuk, slike i tekst) te okruženjima u kojima se uređaji dijele među učenicima.
3. Zašto je to važno
Najveći zaokret je strateški: Google se od logike „jedna aplikacija za sve učenike na svijetu” pomiče prema prilagodljivoj AI infrastrukturi za škole i sustave. Upravo to je ono što će tražiti i javno obrazovanje u EU, uključujući Hrvatsku.
Tko dobiva?
- Google dobiva test u realnim uvjetima koji mnogo više podsjećaju na prosječnu osnovnu školu u Slavoniji ili Dalmatinskoj zagori nego na elitni kampus u SAD‑u.
- Države dobivaju veću pregovaračku moć: veliki tehnološki partner koji prihvaća da su kurikulum, nadzor i uloga učitelja dio dizajna, a ne fusnota u uvjetima korištenja.
- Učitelji potencijalno dobivaju „digitalnog kolegu” koji pomaže u pripremi materijala, prilagodbi nastave i administraciji, umjesto rješenja koja učenika preusmjeravaju na učenje bez nastavnika.
Tko gubi?
- Startupi i aplikacije koje ciljaju izravno na učenike s AI tutorima, mimo škole, imat će sve teži ulaz u javne sustave. Ako se ustali obrazac „učitelj upravlja, AI podržava”, chatbot u džepu postaje rizik, a ne inovacija.
- Veliki igrači koji ne žele lokalizirati proizvode i uskladiti ih s nacionalnim kurikulumima suočit će se s otporom ministarstava, sindikata i regulatora.
U dubljoj razini, Indija prisiljava Google da prizna kako ključni izazovi nisu u samom modelu, već u upravljanju sustavom, infrastrukturi i povjerenju. To je trokut oko kojeg se i EU pokušava organizirati kroz Uredbu o umjetnoj inteligenciji, GDPR i ostale propise.
4. Šira slika
Indijski razvoj uklapa se u nekoliko šire vidljive tendencije.
1. Obrazovanje postaje glavni ozbiljni slučaj primjene generativne AI.
Google tvrdi da je učenje danas jedan od najčešćih načina korištenja generativne AI, osobito među mladima. Slično vidimo kod konkurencije: OpenAI predstavlja ChatGPT kao „učenika‑partnera”, Microsoft ugrađuje Copilot u Office i Teams, standardne alate mnogih škola i fakulteta.
Tko kontrolira tu „učeću razinu” AI‑ja, imat će velik utjecaj na to kako generacije pišu, rješavaju probleme i traže informacije.
2. Tržište se seli s aplikacija na infrastrukturu.
Prvi val edtech proizvoda s AI‑jem nudio je zgodne chatbote i kvizove. Indija gura Google prema izgradnji dosadnijih, ali ključnih slojeva: upravljanja identitetima i pravima, alata za ravnatelje i osnivače škola, mapiranja sadržaja na službene kurikulume, rada u uvjetima loše veze te jasnih tragova što je AI radio.
To je više nalik „operativnom sustavu za obrazovanje” nego jednoj aplikaciji – područje gdje su hiperskalerski oblaci snažni, ali i gdje države mogu tražiti otvorene standarde i domaće partnere.
3. Kognitivni rizici ulaze u raspravu vrlo rano.
TechCrunch navodi da indijsko Gospodarsko izvješće upozorava na opasnosti prevelikog oslanjanja na AI i moguće slabljenje kritičkog mišljenja. U Europi i Hrvatskoj već raspravljamo o zabrani ili ograničavanju ChatGPT‑a na maturi; sada dobivamo i ozbiljna makro‑upozorenja.
To sugerira da će se rasprava brzo pomaknuti s pitanja „dopustiti ili zabraniti” na pitanje: pod kojim uvjetima, uz koje mjere nadzora i s kojim dokazima o koristima smijemo AI pustiti u učionice.
5. Europski i hrvatski kut gledanja
Za Europsku uniju, Indija je poučan presedan. Za Hrvatsku, to je posebno zanimljivo jer dijelimo nekoliko karakteristika:
- Snažna uloga države: Ministarstvo definira nacionalni kurikulum, dok CARNET i druge institucije brinu o infrastrukturi i platformama. Slično kao u Indiji, odluke o tehnologiji donose se centralno, ali se primjenjuju u vrlo različitim lokalnim uvjetima.
- Regulatorni okvir EU: Uredba o AI vjerojatno će obrazovne AI sustave svrstati u kategoriju visokog rizika, uz stroge zahtjeve transparentnosti, upravljanja rizicima i ljudskog nadzora. GDPR dodatno ograničava obradu podataka o maloljetnicima.
- Infrastrukturne razlike: Dok zagrebačke ili riječke škole često imaju solidnu opremu, dio škola u manjim sredinama i dalje radi s ograničenim brojem računala i slabijom vezom – više nalik na indijske uvjete nego na američke.
Za hrvatske donositelje odluka lekcija je jasna: AI u školi mora biti učiteljski alat, a ne zamjena, mora poštovati hrvatski jezik i kurikulum, te se uklapati u postojeće sustave (e‑Dnevnik, Školski e‑identitet, digitalne udžbenike).
Drugo ključno pitanje je digitalni suverenitet. Ako Google svoj „indijski model” ponudi kao gotovu uslugu EU i Hrvatskoj, postoji rizik da politika bude prilagođena proizvodu, umjesto obrnuto. Vrijeme je da se na razini EU i države postave jasni uvjeti – od otvorenih standarda do mogućnosti migracije podataka i korištenja europske infrastrukture u obrazovanju.
6. Pogled unaprijed
Što možemo očekivati u sljedeće dvije do tri godine?
1. „AI za učitelje” postat će dominantna poruka.
To je jedina politički održiva pozicija: osnažujemo, ne zamjenjujemo nastavnike. Google, Microsoft i drugi ubrzano će uvoditi funkcije za pripremu nastave, vrednovanje i individualizaciju u okvire koji već postoje u školama – od Google Workspacea do Microsoft 365 i nacionalnih platformi.
U Hrvatskoj će sindikati, roditelji i sami učitelji s pravom pitati: tko zapravo kontrolira te alate, tko odlučuje kako se koriste i tko snosi odgovornost ako AI pogriješi?
2. Nabava i javni natječaji bit će pravo bojište.
Suradnje koje Google gradi u Indiji s državnim školama i sveučilištima najava su onoga što slijedi i kod nas. Ministarstva i županije počet će tražiti AI funkcionalnosti u natječajima za platforme, digitalne udžbenike i edukaciju nastavnika.
Prednost će imati oni koji mogu pokazati rezultate na velikim sustavima. To još jednom otvara pitanje: želimo li ovisiti gotovo isključivo o dva‑tri američka dobavljača ili želimo ekosustav u kojem mjesto imaju i europski i domaći igrači?
3. Dokazi o učinku na učenje odlučivat će tko ostaje.
Kako raste zabrinutost zbog potencijalne „atrofije mišljenja”, ključno pitanje bit će: uče li učenici uz AI doista bolje? Indijski projekti ubrzo će dati prve podatke o uspjehu na ispitima, stopama odustajanja, opterećenju učitelja.
Nije teško zamisliti da će se ti podaci koristiti u raspravama od Bruxellesa do Zagreba – ponekad selektivno – za potporu određenim rješenjima. Zato je važno da i hrvatski sustav gradi vlastite, transparentne evaluacije, a ne da se oslanja samo na brojke iz tuđih konteksta.
7. Zaključak
Indija prisiljava Google da svoj školski AI izgradi iznova: lokaliziran, usmjeren na učitelja, multimodalan i otporan na lošu infrastrukturu. To nije egzotični eksperiment, već predložak kako će se AI uvoditi u javne učionice diljem svijeta – uključujući Hrvatsku. Pravo pitanje za naše škole i donositelje odluka glasi: hoćemo li taj predložak samo preuzeti ili ćemo aktivno oblikovati vlastitu verziju, usklađenu s našim vrijednostima, jezikom i obrazovnim ciljevima? Vrijeme za raspravu je sada, prije nego što ugovori i platforme postanu neformalni standard.
