Nvidia, OpenAI i mit o 100 mlrd $: kako se dijeli moć nad AI računalstvom
Jensen Huang javno umanjuje napetosti s OpenAI‑jem i naziva napise o zastoju suradnje „glupostima“. Šef Nvidije obećava da će kompanija „sigurno sudjelovati“ u idućoj rundi ulaganja. No kada se okvirni plan vrijedan do 100 mlrd dolara i 10 gigavata infrastrukture prevede u neodređeno „nekoliko desetaka milijardi“, to više nije kozmetika, nego znak ozbiljnog repozicioniranja. U ovoj priči ne radi se samo o jednom poslu, već o pitanju tko će kontrolirati ključni resurs sljedećeg desetljeća – AI računalnu snagu – i što to znači za Europu i regiju JI Europe.
Vijest ukratko
Kako prenosi TechCrunch, Huang je u Taipeiju odgovarao na članak Wall Street Journala u kojem se tvrdi da Nvidia preispituje svoj planirani mega‑ulaganje u OpenAI. U rujnu su dvije kompanije najavile nezavezujući okvir prema kojem bi Nvidia mogla investirati do 100 mlrd dolara te pomoći u izgradnji 10 GW računalne infrastrukture za OpenAI.
Prema pisanju WSJ‑a, Huang je u zadnje vrijeme počeo naglašavati da taj dogovor nije pravno obvezujući, a u privatnim razgovorima navodno je kritizirao poslovnu strategiju OpenAI‑ja i izrazio zabrinutost zbog konkurenata poput Anthropica i Googlea. List piše da obje strane sada razmatraju skromniji odnos – potencijalno vlasničko ulaganje u visini „nekoliko desetaka milijardi“, a ne svih 100 mlrd.
TechCrunch navodi i izjavu OpenAI‑ja WSJ‑u, da „aktivno razrađuju detalje partnerstva“ te da je Nvidia ključni partner od početka i ostaje središnja za njihov sustav. Bloomberg izvještava da je Huang u Taipeiju poručio kako će Nvidia „definitivno sudjelovati“ u novoj rundi OpenAI‑ja i uložiti „veliku količinu novca“, bez navođenja iznosa. New York Times zasebno piše da o mogućim investicijama u OpenAI razgovaraju i Amazon, Microsoft i SoftBank.
Zašto je to važno
Ovdje se ne radi samo o tome hoće li brojka biti 30 ili 100 mlrd. Ovo je trenutak u kojem Nvidia iz uloge dobavljača prelazi u ulogu suvlasnika i su‑strateškog partnera najvećih AI laboratorija. Time se mijenja ravnoteža snaga između hardvera, softvera i oblaka.
Da je Nvidia zaista „zaključala“ dogovor blizak iznosu od 100 mlrd dolara uz 10 GW praktički namjenske infrastrukture, veliki dio svoje buduće proizvodnje, rizika i političkog kapitala veže uz jednog kupca. Za OpenAI (i njegovog ključnog cloud partnera Microsoft) to bi bio ogroman plus: garantirani GPU‑ji i najbolji mogući odnos s dominantnim proizvođačem čipova. Za sve ostale, od Amazon Web Servicesa preko Google Clouda do nacionalnih superračunala i startupova, bila bi to crvena lampica.
Time što istodobno javno naglašava povjerenje u OpenAI, ali i podsjeća da rujanski dogovor nije obvezujući i vjerojatno će biti manjeg opsega, Huang postiže tri cilja:
- Zadržava pregovaračku moć oko valuacije OpenAI‑ja, upravljačkih prava i dugoročnih ugovora o isporuci.
- Smiruje druge kupce, koji ne žele da Nvidia postane „privatna tvornica OpenAI‑ja“ i time ih gurne u drugi plan.
- Smanjuje regulatorni pritisak u trenutku kada Europska komisija, američke vlasti i drugi već brinu zbog koncentracije moći u oblaku i AI‑ju.
Kratkoročno, najveći dobitnici su konkurenti OpenAI‑ja: Anthropic, Google, Meta i otvoreno‑kodni projekti. Što je Nvidia manje ekskluzivno vezana, to je veća šansa da i oni ugovore velike isporuke GPU‑a. Gubitnici su svi koji su priželjkivali da će mega‑ulaganje praktički zacementirati vodeću poziciju OpenAI‑ja i „riješiti“ pitanje računalne snage.
U širem smislu, priča razotkriva koliko su brojke u AI‑ju postale alat za stvaranje dojma. „100 mlrd dolara“ zvuči kao apsolutna dominacija; „nekoliko desetaka milijardi kroz više godina, uz uvjete“ više nalikuje kompleksnom dobavljačko‑vlasničkom aranžmanu.
Šira slika
Ovaj slučaj lijepo se uklapa u tri veća trenda.
1. Financijalizacija AI infrastrukture.
Trening vrhunskih modela već sada košta milijarde dolara samo na računalnoj strani. WSJ‑ev podatak da OpenAI cilja rundu od 100 mlrd dolara treba čitati kao znak koliko će se kapitala morati „zabetonirati“ u GPU‑ove, podatkovne centre i energiju.
Zato vidimo Microsoft kako svoju vezu s OpenAI‑jem gradi kroz golema ulaganja u centre podataka, Amazon i Google ulažu milijarde u Anthropica, a SoftBank sanja o globalnoj AI infrastrukturi. Ulazak Nvidije u priču ne samo kao proizvođača već i kao investitora dodatno zamagljuje granicu: tko je dobavljač, tko kupac, a tko partner u profitu?
2. Vertikalna integracija vs. povjerenje ekosustava.
Povijest poluvodičke industrije pokazuje da preagresivna vertikalna integracija zna iznervirati kupce. Intel je to osjetio kada je pokušao istovremeno gurati vlastite softverske alate i usluge, stvarajući dojam da OEM partneri postaju drugorazredni.
Nvidia je danas u sličnoj točki. Logično je da želi uhvatiti veći dio vrijednosti – ne samo prodati GPU, već i sudjelovati u uspjehu modela koji na njemu nastaju. No istodobno živi od povjerenja širokog kruga klijenata: od proizvođača automobila (uključujući i Rimac u Hrvatskoj) preko gaming industrije do industrijskih tvrtki koje tek ulaze u AI.
3. Sazrijevanje AI investicijskog ciklusa.
U ranim fazama generativnog AI buma tržište je nagrađivalo gotovo svaku hiperbolu: beskonačnu potražnju za GPU‑ima, neizbježnu dominaciju prvih igrača. Danas, kada se brojka od 100 mlrd propituje, vidimo ulazak u zreliju fazu u kojoj CFO‑ovi, nadzorni odbori i regulatori traže konkretnu računicu.
Nvidia zna da bi prevelika ovisnost o jednom laboratoriju bila riskantna – osobito u svijetu geopolitičkih napetosti i mogućih izvoznih ograničenja. OpenAI mora osigurati dovoljno kapitala i računalne snage, ali bez toga da tri‑četiri velika američka igrača (Microsoft, Nvidia, možda Amazon i SoftBank) de facto preuzmu kontrolu nad njegovom strategijom.
Europski i regionalni kut: gdje smo mi u toj priči?
Za Europu – i Hrvatsku kao članicu EU – ključna je spoznaja da se o fizičkoj infrastrukturi za AI odlučuje drugdje. EU kroz Akt o umjetnoj inteligenciji, GDPR, Digital Services Act i druge regulative utječe na to kako se modeli koriste, ali vrlo malo na to tko drži čipove i podatkovne centre.
Da je Nvidia stvarno „rezervirala“ 10 GW za OpenAI, posljedica za europske i regionalne korisnike bila bi vrlo konkretna: još teži pristup najnovijim GPU‑ovima, duže liste čekanja i veća ovisnost o nekoliko američkih cloudova. Nacionalne inicijative – od europskih superračunala do regionalnih data centara u Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu – našle bi se u još težoj poziciji.
Činjenica da se dogovor sada očito „smanjuje i rasteže“ u vremenu djelomično je dobra vijest: ostavlja više prostora da dio Nvidijine proizvodnje završi i u europskim projektima, industriji i startupima iz regije. No strukturalni problem ostaje: bez vlastitih akceleratora i jače poluvodičke industrije, Europa i JI Europa ostat će korisnici, a ne kreatori pravila igre.
Za hrvatske tvrtke poruka je jasna: strategija računalne infrastrukture više nije tehnički detalj nego upravljačko pitanje. To znači:
- ozbiljno razmotriti multicloud pristup (ne oslanjati se samo na jednog američkog pružatelja),
- gdje ima smisla, ulagati u vlastite AI klastere u domaćim data centrima,
- pratiti europske inicijative za „suvereni oblak“ i vidjeti gdje se u njih možete uklopiti.
Za regionalni startup ekosustav (Zagreb, Ljubljana, Beograd, Skoplje) ovo je i prilika: niša za optimizaciju korištenja skupe računalne snage, razvoj AI rješenja prilagođenih ograničenim resursima i alati za portabilnost modela između različitih oblaka bit će sve traženiji.
Što dalje?
Najrealniji scenarij je manje bombastičan, ali strateški važan dogovor, u kojem će Nvidia:
- preuzeti manjinski udio u OpenAI‑ju,
- se obvezati na višegodišnju isporuku određenih količina GPU‑ova i sustava,
- potencijalno sufinancirati pojedine ključne podatkovne centre,
- ali pritom zadržati dovoljno slobode da slično opslužuje i druge velike kupce.
Za OpenAI će biti ključno pitanje tko sve sjedi za stolom: Microsoft već ima duboku integraciju u oblaku i kapitalu; ako se pridruže Nvidia, Amazon i SoftBank, granica između „partnera“ i „kontrolora“ postaje tanka. Tko tada odlučuje o prioritetima, cijenama, smjeru razvoja modela?
Vremenski, više detalja možemo očekivati kad OpenAI službeno objavi novu rundu i popis investitora. Paralelno će europski regulatori vrlo pažljivo gledati vertikalne veze između proizvođača čipova, oblaka i AI servisa – posebno kroz prizmu prava tržišnog natjecanja i Digital Markets Acta.
Rizici su brojni: nova ograničenja izvoza čipova prema Kini, politički pritisci oko lokacije podatkovnih centara, pa i mogućnost da se balon očekivanja oko generativne AI djelomično ispuhne. S druge strane, prilika leži u tome da ovaj dogovor – upravo zato što neće biti apsolutno ekskluzivan – ostavlja prostor za alternativne kombinacije: AMD s nekim od hiperskalera, europski „suvereni“ AI klasteri ili čak regionalni igrači s fokusom na specifične industrije poput automobilske i turizma.
Donja crta
Povlačenje od bombastične brojke od 100 mlrd dolara prema općenitoj najavi „velike“ investicije ne znači da je Nvidia izgubila vjeru u OpenAI. Znači da su obje strane pogodile u tvrdu realnost ekonomije AI‑ja – ograničen kapital, rastući regulatorni rizik i ekosustav koji ne želi jednog apsolutnog pobjednika. Nvidia želi sudjelovati u dobiti, ali ne želi biti zarobljena; OpenAI traži sigurnost, ali ne potpunu ovisnost. Za Europu i našu regiju ključno je pitanje: hoćemo li ostati pasivni promatrači borbe za AI računalstvo ili ćemo ovu fazu preispitivanja iskoristiti za gradnju vlastitih kapaciteta?
