1. Naslov i uvod
OpenAI je predstavio Prism, besplatan AI urednik za znanstvenike, u trenutku kada se izdavači već žale na navalu površnih radova napisanih uz pomoć modela umjetne inteligencije. Za mnoge istraživače to zvuči kao dugo očekivani spas od LaTeX‑muke. No za sustav koji nagrađuje količinu publikacija više nego kvalitetu, ovakvo oruđe može djelovati kao turbo‑punjač upravo u pogrešnom smjeru. U nastavku analiziram što Prism zapravo donosi, zašto se govori o „AI slop“ generaciji radova, kako to mijenja krajolik znanstvenog izdavaštva i što to znači za Europu i regiju jugoistočne Europe.
2. Vijest ukratko
Kako piše Ars Technica, OpenAI je lansirao Prism, besplatno AI radno okruženje temeljeno na LaTeX‑u koje integrira model GPT‑5.2. Kroz Prism istraživači mogu pisati i formatirati članke, automatski generirati citate, pretvarati skice u dijagrame te u stvarnom vremenu surađivati s koautorima. Dovoljno je imati ChatGPT račun.
Prema izjavama Kevina Weila iz OpenAI‑ja, koje prenosi Ars Technica, ChatGPT već prima milijune tjednih poruka o „tvrdim“ znanstvenim temama, a 2026. bi trebala postati godina u kojoj AI postaje središnji dio znanstvenog rada. Prism je izgrađen na tehnologiji Crixet, cloud LaTeX platforme koju je OpenAI preuzeo krajem 2025. Istovremeno, nove studije pokazuju da istraživači uz pomoć velikih jezičnih modela objavljuju 30–50 % više radova, ali takvi radovi lošije prolaze recenziju, što kod izdavača budi strah od poplave dotjeranih, a slabih rukopisa.
3. Zašto je to važno
Prism pogađa u srž problema koji je svima u znanosti dobro poznat: pisanje i oblikovanje rada često je teže i sporije od samog istraživanja. LaTeX, tablice, reference, jezik – sve to naročito pritišće mlade istraživače i one kojima engleski nije materinji jezik. Tu AI alat može biti stvarna pomoć i u Ljubljani i u Zagrebu i u Splitu.
No znanstveni sustav nije neutralan: karijere se grade na broju radova, a ne nužno na njihovoj dubini. Ako takvom sustavu date alat koji može ubrzati proizvodnju tekstova za 30–50 %, jasno je u kojem će se smjeru pritisak kretati.
Tko kratkoročno dobiva:
- talentirani istraživači kojima pisanje teško ide;
- veći instituti i fakulteti koji mogu „standardizirati“ AI kao dio svoje publikacijske mašinerije;
- komercijalni izdavači velikih open‑access časopisa.
Tko potencijalno gubi:
- recenzenti, čiji je već sada potplaćeni i nevidljivi rad temelj sustava;
- manji časopisi, uključujući mnoge regionalne i sveučilišne, s ograničenim uredničkim resursima;
- korisnici znanstvenih rezultata – od liječnika do regulatora – koji će teže razlikovati što vrijedi, a što je samo dobro zapakirani tekst.
Osnovni problem je asimetrija između jeftine proizvodnje i skupe provjere. AI dramatično pojeftinjuje stvaranje „znanosti nalik“ tekstu, ali recenzija, provjera podataka i replikacija ostaju ljudski, spori i skupi procesi. Ako se ne promijene pravila igre – kako biramo, nagrađujemo i vrednujemo radove – Prism bi mogao prije pojačati buku nego signal u znanosti.
4. Šira slika
Prism nije izolirani eksperiment, već dio trenda u kojem se čitav ciklus znanja – od čitanja do pisanja i evaluacije – sve više oslanja na algoritme.
Podsjetimo: Meta je još 2022. s modelom Galactica pokušala automatizirati znanstveno pisanje, ali je demo brzo povučen nakon što je postalo jasno da model uvjerljivo izmišlja nepostojeće radove i činjenice. Kasnije je projekt „AI Scientist“ tvrtke Sakana AI pokazao da je moguće serijski generirati radove koji formalno izgledaju korektno, ali nude malo stvarno novog znanja. Analize na koje se poziva Ars Technica dodatno sugeriraju da AI u znanosti vodi do više radova i citata, ali i do sužavanja stvarnog istraživačkog prostora.
OpenAI zato pozicionira Prism kao radni prostor, a ne „AI znanstvenika“. No funkcije poput automatskog predlaganja literature, uređivanja strukture rada i generiranja figura praktično pretvaraju model u kognitivnog suautora. Onaj tko se osloni na te prijedloge, preuzima i skrivene pretpostavke koje su u njih ugrađene – od toga koje su teme „važne“ do toga koji autori se iznova citiraju.
U konkurentskom smislu, Prism je pokušaj da se OpenAI ukorijeni u samu infrastrukturu znanosti. Microsoft ima Office i GitHub, Google Docs i Scholar, veliki izdavači imaju portale za predaju radova. Ako Prism postane de facto standard za pripremu rukopisa, OpenAI dobiva izravan uvid u to što i kako se piše – i priliku da oko toga gradi dodatne usluge, od pretrage do preporuka.
Trend je jasan:
- autorstvo, recenzija i čitanje sve su više posredovani softverom;
- ključna moć seli se s pojedinih časopisa na one koji kontroliraju alate i filtre.
Pitanje je tko će u toj arhitekturi zastupati javni interes, a ne samo poslovne ciljeve.
5. Europski i regionalni kut
Za Europu, a time i za Hrvatsku, Sloveniju i širu regiju, Prism nosi i prilike i rizike.
Pozitivno je što smanjuje jezičnu barijeru. Istraživači s Prirodoslovno‑matematičkog fakulteta u Zagrebu, FER‑a, Instituta Ruđer Bošković, ali i manjih sveučilišta u Osijeku, Rijeci ili Mostaru često rade dobru znanost, ali gube vrijeme i energiju na poliranje engleskog. AI tu može izravnati teren u odnosu na kolege iz SAD‑a ili Ujedinjenog Kraljevstva.
S druge strane, europski sustav je snažno reguliran i sve osjetljiviji na pitanje integriteta. EU AI Act uvodi obveze za pružatelje opće namjene AI modela poput GPT‑5.2, a GDPR otvara pitanja o tome smiju li se povjerljivi istraživački podaci slati američkim servisima. Znanstvene publikacije koje ulaze u područja zdravstva, energetike ili okoliša dodatno će se prelamati kroz europsku sektorsku regulativu.
Za male i regionalne časopise na prostoru Jadrana i jugoistočne Europe rizik je vrlo konkretan: uredništva koja već rade na rubu kapaciteta može zatrpati plima formalno savršenih, ali sadržajno osrednjih radova. Ako se u njihovu korpusu počne pojavljivati previše „AI slop“ radova, narušit će ugled i smanjiti vidljivost domaće znanosti.
Istodobno, ovo je prilika da europske i regionalne institucije – od Sveučilišta u Zagrebu i Ljubljani do nacionalnih zaklada za znanost – zajednički razviju pravila igre: obavezno označavanje upotrebe AI u rukopisima, jasne smjernice za to što je dopušteno, ulaganje u domaće, otvorene platforme za recenziju i pohranu podataka.
6. Pogled unaprijed
Prism sam po sebi neće srušiti znanost, ali će ogoliti gdje je sustav slab.
Ako sve ostane kao dosad, u sljedećih 12–24 mjeseca možemo očekivati:
- značajan rast broja predanih radova, osobito u open‑access časopisima i na preprint poslužiteljima;
- sve veći pritisak na recenzente, pa i pad kvalitete samih recenzija;
- povećanu nesigurnost kod onih koji se na znanost oslanjaju u praksi – liječnika, inženjera, regulatora.
No jednako tako, ovo može biti okidač za potrebne promjene:
- uvođenje AI‑potpomognutog pred‑screeninga u uredništvima kako bi se rano otkrili plagijati, izmišljeni citati, trivijalni ili očito AI‑generirani radovi;
- zahtjev da alati poput Prisma ugrađeno vode trag o podrijetlu teksta – koji dijelovi su generirani, s kojim modelom i kada;
- reforma napredovanja u akademiji: manje „bodova“ za samu brojnost radova, više za otvorene podatke, reproducibilnost i stvarni utjecaj.
Za Hrvatsku, Sloveniju i regiju bit će ključno da se domaće agencije (npr. Hrvatska zaklada za znanost, ARIS u Sloveniji) jasno odrede o korištenju AI u projektima, disertacijama i publikacijama. Ako se to prepušti stihiji, odluke će de facto donositi strani komercijalni alati.
Veliko otvoreno pitanje je koliko brzo će modeli prijeći s uloge pomoćnika u pisanju na ulogu generatora hipoteza i dizajnera eksperimenata. U tom trenutku više ne govorimo samo o stilistici, nego o tome tko zapravo „misli“ znanost – čovjek, model ili njihova kombinacija – i tko za to snosi odgovornost.
7. Zaključak
Prism je istovremeno prilika i upozorenje. Može znanstvenike u Hrvatskoj, Sloveniji i regiji osloboditi dijela birokratskog tereta i približiti ih svjetskoj sceni. Ali bez jačih filtera, jasnih pravila i promijenjenih kriterija napredovanja, lako se može pretvoriti u stroj za proizvodnju uglađenih, ali znanstveno slabih radova. Ključno pitanje više nije hoće li AI pisati članke – to se već događa – već tko će kontrolirati filtre koji odlučuju koji članci doista vrijede. Od tog odgovora ovisit će kakvu ćemo znanost imati u sljedećem desetljeću.
