1. Naslov i uvod
SpaceX je službeno preuzeo xAI i Elon Musk sada otvoreno povezuje rakete, satelite i umjetnu inteligenciju u jednu priču: dio buduće AI infrastrukture želi premjestiti u Zemljinu orbitu. To je više od još jedne Muskove reorganizacije – riječ je o pokušaju da se svemir pretvori u novu razinu digitalne kritične infrastrukture.
Za Hrvatsku i regiju JI Europe, koje već ovise o stranom oblaku i platformama, ovo je važno pitanje digitalne suverenosti, energetike i regulacije. U nastavku analiziramo što se zapravo dogodilo, zašto Musk računa na „podatkovne centre u svemiru“ i gdje je u svemu tome Europa – i Balkan.
2. Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, SpaceX je preuzeo Muskovo AI poduzeće xAI. Pozivajući se na Bloomberg, TechCrunch navodi da kombinirano poduzeće ima procijenjenu vrijednost oko 1,25 bilijuna američkih dolara, što bi ga činilo najvrjednijom privatnom kompanijom na svijetu.
U dopisu objavljenom na web stranici SpaceX‑a, Musk objašnjava da je glavni cilj spajanja razvoj podatkovnih centara u svemiru. Tvrdi da se napredak u umjetnoj inteligenciji danas oslanja na golema zemaljska podatkovna središta s ogromnom potrošnjom energije i potrebe za hlađenjem te da svjetska potražnja za električnom energijom za AI neće moći biti zadovoljena isključivo zemaljskim rješenjima bez ozbiljnih posljedica za okoliš i lokalne zajednice.
TechCrunch, pozivajući se na Bloomberg i Reuters, dodaje da xAI trenutačno gubi oko milijardu dolara mjesečno, dok do 80 % prihoda SpaceX‑a dolazi od lansiranja vlastitih Starlink satelita. Musk ističe da bi orbitalni podatkovni centri zahtijevali stalan niz novih satelita, čime bi se osigurali dugoročni prihodi od lansiranja. Sve se to događa dok SpaceX, prema ranijim izvješćima, priprema mogući izlazak na burzu.
3. Zašto je to važno
Ovo spajanje je pokušaj ekstremne vertikalne integracije AI lanca vrijednosti. Musk želi kontrolirati:
- ulazne podatke i pažnju (X),
- AI modele (xAI),
- mrežnu infrastrukturu (Starlink),
- te fizičku razinu računanja (sateliti i rakete SpaceX‑a).
Tko (zasad) dobiva?
- Ulagatelji u SpaceX dobivaju priču koja nadilazi „rakete i satelitski internet“. Tvrtka se pozicionira kao potencijalni temelj globalne AI infrastrukture – priča kakvu tržišta vole platiti skuplje.
- xAI dobiva izlaz iz situacije „skupog AI startupa“: sada je dio veće strategije u kojoj ima pristup lansiranjima, satelitskoj mreži i, potencijalno, jedinstvenim skupovima podataka.
- Musk dodatno povećava svoju pregovaračku moć prema državama i velikim klijentima: tko treba naprednu konnektivnost, lansiranja ili možda jednog dana orbitni AI, pregovara s istim akterom.
Tko gubi ili se treba zabrinuti?
- Tradicionalni cloud igrači (AWS, Azure, Google Cloud) suočavaju se s mogućim konkurentom koji ne igra po istim pravilima – umjesto natjecanja u cijenama struje i lokacijama data centara, Musk pokušava igru prenijeti u svemir.
- Lokalne zajednice i regulatori gube dio utjecaja, jer se najsporniji dio infrastrukture (potrošnja energije, hlađenje) potencijalno seli izvan njihova dosega.
- Zagovornici odgovorne i sigurne AI dobivaju još složeniji problem. TechCrunch, pozivajući se na The Washington Post, navodi da je Musk ublažio sigurnosna ograničenja u chatbotu Grok, što je olakšalo zlouporabe. Sada isti akter želi upravljati ključnim slojem AI infrastrukture.
Kratkoročno je, međutim, najvažnije da se kroz spajanje xAI‑jev golemi „burn rate“ Lakše prodaje kao ulaganje u dugoročnu infrastrukturu, a ne kao izolirani gubitak.
4. Šira slika
1. Energetski apetit umjetne inteligencije
AI modeli nove generacije troše šokantne količine energije i zahtijevaju ogromne podatkovne centre. Diljem Europe i svijeta raste otpor lokalnih zajednica prema novim centrima zbog opterećenja mreže, buke, topline i zauzimanja prostora.
Muskov odgovor je najradikalniji do sada: iznijeti dio računalne snage izvan atmosfere, gdje je sunčeve energije u izobilju, a hlađenje se može riješiti radijacijom u hladni svemir. No to ne briše probleme – samo ih premješta i multiplicira: od otpornosti opreme na zračenje do svemirskog otpada i sigurnosti.
2. Utrka za „full‑stack“ kontrolu nad AI‑jem
Veliki igrači već danas pokušavaju kontrolirati što je moguće više slojeva: vlastiti čipovi, vlastiti cloud, vlastiti modeli. Musk nadodaje još dva sloja – lansiranje i orbitu.
To podsjeća na ranije primjere: Tesla je spojio proizvodnju, baterije, software i mrežu punionica; SpaceX je spojio rakete, satelite i krajnju uslugu (Starlink). Sada toj strukturi dodaje i AI mozgove (xAI). Rezultat je ekosustav u kojem je vrlo teško promijeniti dobavljača – što za korisnike može značiti ovisnost, a za regulatore glavobolju.
3. Svemir kao geopolitička infrastruktura
Niska Zemljina orbita već je prepoznata kao strateški resurs. Starlink je svoju ulogu pokazao u ratnim i kriznim situacijama; Kina, Europa i druge sile razvijaju vlastite sustave. Ako se u taj sloj doda još i masovno računalstvo za AI, govorimo o infrastrukturi koja je fizički izvan državnih granica, ali politički itekako osjetljiva.
Za Jugoistočnu Europu, koja nema vlastiti jaki svemirski program, to znači još jednu razinu ovisnosti o vanjskim igračima – ovaj put možda i kad je riječ o temeljnoj AI infrastrukturi.
5. Europski i regionalni kut
Za EU, uključujući Hrvatsku, ključna su tri pitanja: suverenitet, regulacija i tržišni položaj.
S pravne strane, GDPR vrijedi tamo gdje se obrađuju podaci građana EU‑a, bez obzira nalazi li se server u Frankfurtu, Teksasu ili na satelitu. Isto će vrijediti i za nadolazeći Akt o umjetnoj inteligenciji EU‑a, koji će nametnuti obveze pružateljima temeljnih modela.
Problem je provedba. Kako hrvatska ili europska nadzorna tijela praktično nadziru sustavy čiji ključni dijelovi rade u orbiti i čija se arhitektura teško može neovisno analizirati? To će tražiti jaču tehničku ekspertizu i međunarodnu suradnju, uključujući i s ESA‑om.
S tržišne strane, Hrvatska i regija već danas ovise o stranim cloudovima i platformama – od turističkih rezervacija do fintech usluga. Ako se u budućnosti ključne AI usluge pružaju s privatnih konstelacija iznad naših glava, pregovaračka pozicija država poput Hrvatske dodatno slabi.
Istodobno, EU razvija vlastite svemirske i komunikacijske inicijative (npr. IRIS²), a dio hrvatskih i regionalnih startupa (posebno u Sloveniji i Srbiji) radi na nišnim svemirskim rješenjima i downstream uslugama. Potez SpaceX‑a i xAI postavlja više ljestvice – i tjera Europu da odluči želi li biti samo korisnik tuđe infrastrukture ili i sam graditelj.
6. Što dalje
U sljedećih nekoliko godina ne treba očekivati prave „svemirske podatkovne centre“ s tisućama GPU‑ova. Mnogo je vjerojatnije da ćemo vidjeti:
- postupno uvođenje AI funkcija na Starlink satelitima (optimizacija mreže, lokalna obrada podataka),
- sve jače oslanjanje xAI‑jevih modela na podatke iz X‑a i Starlinka, što će otvoriti pitanja privatnosti i zlouporabe,
- korištenje narativa „AI u svemiru“ kao argumenta pred investitorima i regulatorima za dalje širenje konstelacija.
Što bi čitatelji trebali pratiti?
- Regulatorne signale iz SAD‑a i EU‑a o računalstvu u orbiti, svemirskom otpadu i AI sigurnosti.
- Poteze velikih kupaca – hoće li se neka država ili korporacija javno obvezati na testiranje orbitalnog računalstva?
- Odnose unutar Muskova imperija – što je više kritičnih funkcija koncentrirano u njegovim rukama, to je veća vjerojatnost jače regulatorne reakcije, posebno u EU.
Za Hrvatsku vrijedi razmišljati dugoročno: dok razvijamo nacionalne AI strategije, digitalne javne usluge i e‑zdravstvo, pitanje gdje fizički živi ta infrastruktura (u Zagrebu, Frankfurtu ili u orbiti) postaje političko, a ne samo tehničko.
7. Zaključak
Spajanje SpaceX‑a i xAI‑ja je pokušaj da se sljedeća faza utrke za AI infrastrukturu izvuče iznad Zemlje i stavi pod kontrolu jednog, snažno personaliziranog privatnog aktera. Tehnički zahtjevno, ekonomski neprovjereno i politički vrlo osjetljivo – ali strateški logično iz Muskove perspektive.
Ključno pitanje za Hrvatsku i regiju glasi: hoćemo li prihvatiti da temeljna infrastruktura umjetne inteligencije, o kojoj će ovisiti gospodarstvo i javne usluge, bude u rukama jednog privatnog poduzeća – i to možda izvan dosega nacionalnih regulatora, visoko iznad naših glava?
