Tetherov medijski napad: kako je stablecoin postao privatna „središnja banka“ interneta
Kada se direktor Tethera u istom tjednu pojavi u Fortuneu, Bloombergu, Reutersu i TechCrunchu, nije riječ o slučajnosti. Paolo Ardoino koristi trenutak u kojem Tether više nije samo kontroverzni kripto‑token, nego ključni kanal za digitalni dolar i sve aktivniji investitor u zlato, umjetnu inteligenciju i infrastrukturu. Za korisnike i tvrtke u Hrvatskoj i regiji – od Zagreba do Beograda i Sarajeva – to je važno pitanje: tko zapravo kontrolira digitalne dolare koji prolaze kroz naše burze, fintech aplikacije i remitance kanale?
Vijest ukratko
Kako piše TechCrunch, Tether je ovoga tjedna lansirao USAT, novi stablecoin reguliran u SAD‑u, koji izdaje banka Anchorage Digital Bank. USAT je zamišljen tako da zadovolji nove savezne propise i da se izravno natječe s Circleovim USDC‑om na američkom tržištu.
Istodobno je Fidelity predstavio vlastiti dolarni stablecoin, pridruživši se JPMorgan Chaseu i PayPalu u sve jačoj utrci za izdavanjem tokeniziranih dolara. Tetherov postojeći token USDT ostaje zaseban proizvod: ne ispunjava nove američke zahtjeve, ali dominira globalno s oko 187 milijardi dolara u optjecaju i više od pola milijarde korisnika.
Prema TechCruncheu, Tether surađuje s gotovo 300 tijela za provođenje zakona u više od 60 država, zamrznuo je više milijardi dolara u tokenima (pretežno vezanim uz prijevare i hakiranja) i ima preko 30 milijardi dolara „viška“ rezervi koje upravlja Cantor Fitzgerald. Istovremeno ulaže u fizičko zlato (oko 140 tona), njemačku AI‑robotiku Neura, društvenu mrežu Rumble, satelite, podatkovne centre, poljoprivredu i vlastitu decentraliziranu AI platformu Qvac – zbog čega ga neki uspoređuju s državnim investicijskim fondom, samo bez države.
Zašto je to važno
Ovdje nije riječ samo o popravljanju imidža nego o raspodjeli moći. Tether je danas jedan od najvećih izdavatelja „sintetičkih“ američkih dolara na svijetu, bez bankarske licence, osiguranja depozita ili demokratskog nadzora. Za korisnike u zemljama s visokom inflacijom ili slabim bankarskim sustavom USDT je često jedini praktičan način da sačuvaju vrijednost u dolarima.
Glavni dobitnik ove situacije je Tether. Kroz USAT, uz partnerstvo s reguliranom bankom i glasno naglašavanje suradnje s FBI‑em, tajnom službom i američkim sankcijskim uredom, Ardoino šalje poruku Washingtonu: „Mi smo alat za širenje dolara, ne prijetnja.“ Ako taj narativ prođe, Tether bi mogao postati svojevrsna privatna platna mreža za dolar u zemljama globalnog juga, dok bi USDT ostao iznimno profitabilan offshore proizvod.
Gubitnici su raznoliki. Manji izdavatelji stablecoina teško mogu parirati kombinaciji Tether + Wall Street + novi institucionalni igrači poput Fidelityja. Tradicionalne banke riskiraju da dio depozita, osobito onaj vezan uz međunarodna plaćanja i kripto trgovanje, trajno iscuri u tokene koji rade 0–24, bez šaltera i SWIFT‑a. Circle, koji je godinama građen kao „čista“ alternativa Tetheru, sada se istodobno bori s konkurencijom Wall Streeta i s Tetherom koji izlazi iz statusa kripto‑izopćenika.
Za države sa slabijim valutama – uključujući susjedstvo Hrvatske – problem je još dublji. Sve više građana koristi digitalni dolar koji izdaje privatna tvrtka u inozemstvu, a ne lokalni bankarski sustav. To je oblik dolarizacije, ali bez klasičnog odnosa prema američkom FED‑u; umjesto toga, o ključnim potezima odlučuje uprava jedne kompanije.
Šira slika
Tetherov zaokret uklapa se u nekoliko globalnih trendova.
Prvi je institucionalizacija stablecoina. Onaj „divlji Zapad“ tokeniziranih dolara zamjenjuju proizvodi koje nude velike institucije: JPMorgan, PayPal, Fidelity, Circle i Tether. Paralelno s tim, središnje banke razvijaju vlastite digitalne valute (CBDC). Dobivamo hibridni monetarni sustav u kojem privatni i državni „digitalni novac“ koegzistiraju – ponekad komplementarno, ponekad u sukobu.
Drugi trend je regulatorna ofenziva. EU je usvojila MiCA, SAD raspravlja o zakonima poput CLARITY Acta, a Ujedinjeno Kraljevstvo, Hong Kong i Singapur grade vlastite režime. Tether se pokušava pozicionirati tako da nigdje ne bude dovoljno „unutra“ da ga se lako uguši, ali ni dovoljno „van“ da bude potpuno isključen: USAT kao ulaznica na američko tržište, USDT kao radni konj u jurisdikcijama s labavijim pravilima.
Treći trend je širenje na infrastrukturu i umjetnu inteligenciju. Ulaganja u zlato, Neuru, Rumble, satelite, podatkovne centre i Qvac sugeriraju ambiciju koja nadilazi financije. Qvac, zamišljen kao AI asistent koji radi lokalno na pametnim telefonima u Africi i Južnoj Americi, financiran i povezan kroz USDT, uklapa se u viziju u kojoj Tether kontrolira ne samo tok novca, nego i dio računalne snage i komunikacijskih kanala.
Povijesno, nešto slično vidjeli smo kod velikih konglomerata u nastajućim tržištima ili kod tehnoloških giganata iz SAD‑a koji su postali kvazi‑javna infrastruktura. Razlika je u tome što Tether nema jasno definiranu „matičnu“ nadležnost; operira između pravnih sustava, što ga čini otpornijim na pritiske, ali i potencijalno opasnijim u scenariju krize.
Europski i regionalni kut
Iz europske perspektive Tether je nužno zlo: s jedne strane, osigurava likvidnost, s druge strane, narušava ciljeve monetarne i regulatorne politike EU.
U praksi, većina svjetske kripto likvidnosti – do koje dolaze i europske burze poput Bitstampa (sa sjedištem u Luksemburgu) ili regionalni posrednici – i dalje je koncentrirana oko USDT parova. Čak i ako hrvatski korisnik na reguliranoj platformi trguje isključivo u eurima, cijene i dubina tržišta koje vidi uvelike ovise o USDT tržištima izvan EU.
Istodobno, EU kroz MiCA želi ograničiti upotrebu stabilnih kovanica vezanih uz ne‑euro valute za plaćanja unutar Unije i potaknuti razvoj euro‑stablecoina te kasnije digitalnog eura. To potencijalno stavlja USDT pod povećalo: kao „značajan“ tokendolar mogao bi dobiti ograničenja volumena ili biti isključen iz određenih usluga za korisnike iz EU.
Za Hrvatsku i Sloveniju, koje su u europodručju, pitanje nije bijeg iz slabe valute – euro je relativno stabilan. Pitanje je kako uskladiti pristup globalnoj likvidnosti (gdje dominira USDT) s europskim pravilima. Zagrebački i ljubljanski startupi koji rade s blockchainom, kao i lokalni kripto posrednici, vjerojatno će se morati okrenuti euro‑stablecoinima, suradnji s EU bankama ili strukturama izvan EU, uz veće regulatorno i reputacijsko ograničenje.
Pogled unaprijed
U iduće dvije do tri godine ključna će biti četiri procesa:
- Američki zakon o stablecoinima: jasno definiran okvir mogao bi formalizirati ulogu USAT‑a i istodobno natjerati Tether da transparentnije razdvoji „regulirani američki“ i „offshore“ dio poslovanja.
- Implementacija MiCA‑e: kada ESMA i EBA počnu odobravati izdavatelje i klasificirati „značajne“ tokene, vidjet ćemo koliko prostora ostaje za USDT u EU. To će neposredno pogoditi europske i regionalne burze, uključujući one na koje se oslanjaju hrvatski korisnici.
- Otpornost rezervi: današnji profiti Tethera temelje se na visokim kamatnim stopama na američke trezorske zapise. Ako kamate padnu ili dođe do većih potresa na tržištu obveznica i zlata, postavit će se neugodno pitanje: koliko su rezerve doista konzervativne i tko to neovisno potvrđuje?
- Uspjeh AI i infrastrukturne strategije: ako se Qvac i ulaganja u Neuru, satelite, podatkovne centre i poljoprivredu pokažu uspješnima, Tether bi mogao postati nešto vrlo slično „digitalnoj državi“ za dio svijeta. Ako ne, mogao bi ostati prevelik da bi propao, ali previše razbacan da bi bio stabilan.
Za Hrvatsku i širu regiju jugoistočne Europe to znači da će odluke donesene u Washingtonu i Bruxellesu izravno utjecati na to kako radimo s kriptom, kako šaljemo novac iz inozemstva i kojim digitalnim valutama vjerujemo.
Zaključak
Tetherov medijski pohod znak je da tvrtka shvaća vlastitu težinu: od opskurnog kripto alata postala je privatna „središnja banka interneta“ za stotine milijuna ljudi. Sada je red na regulatorima u SAD‑u, EU i našoj regiji da odluče: hoće li takve aktere ugraditi u strogo reguliran okvir ili će svjesno gurati korisnike prema alternativama pod većim javnim nadzorom? A za nas ostaje neugodno pitanje: jesmo li spremni da ključni dio digitalnog dolara – i time posredno dio naše financijske budućnosti – ovisi o jednoj kompaniji čije su obveze prvenstveno prema vlasnicima, a ne prema građanima?
