Naslov i uvod
Najopasniji scenarij umjetne inteligencije danas nema veze s robotima ubojicama, nego s nečim mnogo prizemnijim: softverskim agentima u nabavi, financijama i CRM‑u koji polako, ali sigurno, preuzimaju uredski posao brže nego što se gospodarstvo može prilagoditi.
Novo izvješće analitičke kuće Citrini Research upravo je nacrtalo takvu sliku i tvrdi da bi agentna AI u roku od dvije godine mogla pokrenuti snažnu gospodarsku krizu. I ako vam se taj rok čini pretjeranim, ekonomski mehanizam iza scenarija zvuči neugodno uvjerljivo.
U nastavku analiziramo što scenarij zapravo govori, tko bi bio prvi na udaru, kako se uklapa u tezu o „smrti SaaS‑a“, što znači za Europu i jugoistočnu Europu – te zašto pravi rizik leži manje u tehnologiji, a više u odlukama direktora i vlada.
Vijest ukratko
Kako piše TechCrunch, analižno poduzeće Citrini Research objavilo je scenarij koji opisuje globalno gospodarstvo dvije godine nakon široke primjene AI agenata u poduzećima.
U tom misaonom eksperimentu nezaposlenost bijelih ovratnika otprilike se udvostručila, a ukupna vrijednost dioničkih tržišta pala je za više od trećine. Pokretač je samopojačavajuća petlja: kako sposobnosti AI rastu, poduzeća automatiziraju sve više uredskih zadataka, otpuštaju radnike i zamjenjuju vanjske dobavljače i SaaS alate internim agentima. Troškovi rada padaju, marže kratkoročno rastu, ali niži dohoci kućanstava guše potrošnju, što ponovno tjera tvrtke da traže nove uštede kroz dodatnu automatizaciju.
Scenarij cilja prvenstveno aktivnosti koje su danas često outsourcane – marketinške operacije, nabavu, optimizaciju procesa, integraciju sustava – i nadovezuje se na rasprave o „smrti SaaS‑a“. TechCrunch naglašava da Citrini ovo predstavlja kao scenarij, a ne čvrstu prognozu, no mnogi komentatori priznaju da nije lako jasno pokazati gdje točno logika prestaje vrijediti.
Zašto je to važno
Ono što čini Citrinijev scenarij važnim nije dramatičan naslov, nego to što dovodi u pitanje prešutnu pretpostavku većine optimističnih priča o AI: da će se dobitci produktivnosti glatko preliti u veći prosperitet, kao navodno u prošlim valovima automatizacije.
Ovoga puta udar bi pogodio uredske poslove srednjeg dohotka, koji u EU, ali i u Hrvatskoj, nose veliki dio domaće potrošnje. Analitičari, referenti, voditelji projekata, stručnjaci za nabavu, podrška, financijski back‑office, administracija, marketing i sales ops – ljudi čiji se rad odvija u e‑pošti, Excelu i SaaS alatima. Upravo se na te tokove rada ciljaju AI agenti.
Tko bi profitirao?
- Hiperskale i AI platforme (Microsoft, Google, Amazon, OpenAI itd.) koje prodaju modele i računalnu infrastrukturu.
- Velike kompanije s kapitalom, podacima i jakim IT odjelima koje mogu graditi vlastite agente i rezati vanjske troškove.
Tko gubi?
- SaaS dobavljači i B2B uslužne firme, čija se vrijednost svodi na posredovanje i optimizaciju poslovnih procesa.
- Agencije, BPO i call centri, uključujući one u regiji (npr. u Srbiji, BiH, Sjevernoj Makedoniji), koji žive od standardiziranih, ponovljivih zadataka.
- Bijeli ovratnici čiji se posao može razložiti na API pozive i upute za modele.
Makroekonomski problem nije „nestanak rada zauvijek“, nego brzina i nejednakost prilagodbe. Ako uštede od AI brzo završavaju kod vlasnika kapitala, a zamjenska radna mjesta nastaju sporije i lošije plaćena, ukupna potražnja slabi. Dobivamo deflacijski silazni vrtlog: niži dohoci → slabija potrošnja → pritisak na marže → nova automatizacija.
Poanta je da AI ne mora biti ni blizu „općoj inteligenciji“ da bi izazvala ozbiljne potrese. Dovoljno je da bude dovoljno dobra da CFO‑ovi mogu brojkama opravdati smanjenje broja zaposlenih, brže nego što se društvo i politika stignu prilagoditi.
Šira slika
Citrinijev scenarij lijepo se uklapa u trendove koje već vidimo na terenu.
Već danas imamo funkcije koje se ponašaju gotovo kao agenti: Copilot alati koji pišu kod i dokumente, chat‑botovi koji samostalno rješavaju korisničke upite, sustavi prodaje koji generiraju kampanje i follow‑up poruke. Još uvijek postoji nadzor čovjeka, ali svake godine mu prepuštamo nešto manje.
Paralelno u VC svijetu jača teza o „smrti SaaS‑a“: horizontalni poslovni softver bez vlastitih podataka i duboke domenske ekspertize sve je lakše zamijeniti generičkim modelima plus malo integracijskog koda. Citrini ide korak dalje: ako agenti mogu orkestrirati više alata, mnogi posrednički slojevi – integracijske platforme, optimizacijski sustavi, pa i dio agencijskog rada – postaju višak.
Povijesno su veliki automatizacijski šokovi – industrijski roboti, seljenje proizvodnje u Kinu, „China shock“ – uglavnom pogađali plave ovratnike u određenim regijama. Uredski i uslužni sektor djelovao je kao svojevrsni jastuk.
Agentna AI dovodi taj jastuk u pitanje. Prvi put su uslužna i uredska zanimanja u širokom luku izložena riziku sličnom onom koji je nekad pogađao tvorničke radnike. A usluge čine većinu BDP‑a i zaposlenosti u razvijenim državama – uključujući Hrvatsku.
Istovremeno postoji i pozitivni scenarij: ako agenti donesu stvarne dobitke produktivnosti, a mi ih svjesno usmjerimo u nove usluge, zelenu tranziciju, zdravstvo, obrazovanje ili skraćivanje radnog vremena, mogli bismo dobiti zdraviji, uključiviji rast.
Ključno pitanje stoga nije hoće li agenti postojati – oni su već u ranim verzijama tu – nego tko će prisvojiti dobitke, koliko brzo će dolaziti do izguravanja radnih mjesta i kakve ćemo zaštitne mehanizme izgraditi.
Europski i regionalni kut
U Europi ova rasprava ima specifičan okvir.
EU regulativa – Akt o umjetnoj inteligenciji, GDPR, DSA, DMA – otežava uvođenje agresivnih, netransparentnih AI agenata koji samostalno odlučuju o troškovima, cijenama ili zapošljavanju. To može usporiti jednostrano rezanje troškova preko AI i dati više prostora sindikatima, radničkim vijećima i regulatorima.
S druge strane, EU već ima problem niže produktivnosti i manjka vlastitih AI divova. Mnoge europske zvijezde – od SAP‑a i njemačkih process‑mining platformi do brojnih SaaS B2B startupa iz Berlina, Ljubljane ili Zagreba – zarađuju upravo na optimizaciji poslovnih procesa. Ako veliki klijenti dio toga reproduciraju internim agentima na vrhu američkih modela, europski i regionalni igrači mogli bi osjetiti pritisak na marže.
Za Hrvatsku i širu regiju dodatni rizik leži u outsourcing i nearshoring industriji. Centri korisničke podrške, računovodstveni i IT helpdesk timovi u Zagrebu, Splitu, Sarajevu ili Beogradu – svi oni rade standardizirane uredske poslove koje agenti potencijalno mogu djelomično preuzeti.
Istodobno, članstvo u EU daje Hrvatskoj pristup kohezijskim i digitalnim fondovima, koji se mogu iskoristiti za masovnu prekvalifikaciju, poticanje AI‑poduzetništva i izgradnju javnih digitalnih servisa koji olakšavaju tranziciju (npr. jedinstveni portali za cjeloživotno učenje).
Za regionalne donositelje odluka ključna poruka je: rasprava o AI ne smije stati na etici i zaštiti podataka. Treba nam i proaktivna politika rada i industrijska strategija – od poticaja za skraćeni radni tjedan do fondova za zaštitu dohotka radnika koje će automatizacija u prvom valu pogoditi.
Pogled unaprijed
Hoće li se nezaposlenost stvarno udvostručiti, a burze pasti za trećinu u dvije godine? Malo vjerojatno kao osnovni scenarij – ekonomski i politički sustavi uglavnom reagiraju prije tako dramatičnog ishoda.
Mnogo je vjerojatniji razvoj u obliku niza „mikro‑recesija“ po zanimanjima. Posebno izloženi:
- korisnička podrška, sadržajni marketing, dio softverskog inženjeringa,
- jednostavne financijske, nabavne i administrativne funkcije,
- rutinski segmenti konzaltinga i agencijskog rada.
U sljedećih 2–5 godina realno je očekivati:
- zabrane zapošljavanja i tiho smanjivanje timova kroz prirodni odljev, umjesto velikih valova otkaza;
- konsolidaciju SaaS tržišta, gdje će alati bez vlastitih podataka i duboke ekspertize biti zamijenjeni AI‑prvim rješenjima ili internim agentima;
- rastući jaz između tvrtki koje redizajniraju procese oko AI i onih koje samo „režu troškove“.
Na što bi čitatelji trebali paziti?
- Omjer proračuna za „AI/agente“ u odnosu na SaaS i troškove rada u vlastitim organizacijama.
- Kretanje udjela plaća u BDP‑u u odnosu na profite poduzeća.
- Signale politike: pilot‑projekte četverodnevnog tjedna, programe prekvalifikacije, rasprave o oporezivanju visoko automatizirane vrijednosti.
Najveći rizik je politički i društveni udar ako javnost stekne dojam da koristi AI završavaju kod šačice tehnoloških divova i fondova, dok lokalna radna mjesta nestaju. Najveća prilika je tretirati AI kao zajedničku infrastrukturu i povezati je s novim društvenim dogovorom oko rada, prihoda i produktivnosti.
Zaključak
Citrinijev scenarij u kojem AI agenti „uništavaju ekonomiju“ vjerojatno je vremenski pretjeran, ali prilično točno pogađa slabu točku: brz i koncentriran skok produktivnosti u uredskom radu može destabilizirati potražnju ako dopustimo da gotovo sav dobitak ode kapitalu.
Ishod nije zapisan u kodu modela, nego u odlukama menadžera i političara – hoće li koristi AI ulagati u ljude i nove usluge ili prvenstveno u smanjenje broja zaposlenih.
Neugodno, ali nužno pitanje za svaku tvrtku u regiji: koristite li AI da zaposlene osnažite, ili da ih, tiho i postupno, učinite suvišnima?
