Za autore navikle snimati s premalo novca i premalo dana, generativni video s umjetnom inteligencijom zvuči kao ostvarenje sna. Kadrovi koji su nekad tražili kran, kaskadere i studijski VFX, danas se mogu generirati na računalu. No svaki novi zadatak koji redatelj može sam odraditi, jedan je razlog manje da okuplja snimatelja, scenografa, kostimografa ili glumce. Pitanje više nije treba li AI uopće imati mjesto u alatu filmskih autora, nego kakav će film ostati kad to mjesto postane neizbježno.
1. Vijest ukratko
Kako piše TechCrunch, Google je organizirao petotjedni program Flow Sessions za deset nezavisnih filmaša. Sudionici su dobili pristup Googleovim AI alatima – uključujući Gemini, generator slika Nano Banana Pro i generator videa Veo – s ciljem da u kratkom roku proizvedu kratke filmove. Ti su radovi potom prikazani u Soho House New York.
Filmaši navode da im je AI omogućila priče i prizore koje s uobičajenim budžetima nikad ne bi realizirali: letenje kroz šume, psihodelične transformacije nastale iz njihovih vlastitih arhiva slika, kompleksne vizualne metafore. Ključne kreativne odluke – scenarij, vizualni stil, ritam montaže – ostale su u ljudskim rukama; AI je korištena kao alat u produkcijskom lancu, a ne kao magični gumb na temelju jedne rečenice.
Istodobno, TechCrunch naglašava mračniju stranu: ista tehnologija koja „demokratizira pristup“ može istisnuti čitave profesije, počiva na upitnim skupovima podataka, troši značajnu količinu energije i nosi stigmu među autorima koji AI doživljavaju kao prijetnju solidarnosti u industriji.
2. Zašto je to važno
Nezavisni film u Europi i regiji već godinama živi na rubu. Streaming platforme naručuju malo lokalnog sadržaja, kina preživljavaju zahvaljujući blockbusterima, a nacionalni fondovi pokušavaju s ograničenim sredstvima podržati i art‑film i žanr. U takav pejzaž dolazi AI video, koji radikalno spušta cijenu određenih vizualnih rješenja.
Prvi dobitnici su autori koji imaju ideje, ali nemaju pristup velikim budžetima – mladi redatelji iz Zagreba, Splita ili Sarajeva, studentske ekipe, mali kolektivi. Ako jedna osoba na laptopu može dobiti rezultat koji je prije tražio deset ljudi i skupu opremu, više priča može nastati. Dobro prolaze i tehnološke kompanije: jednom kad filmaš izgradi svoj radni proces oko konkretnog modela, teško će ga mijenjati.
Gubitnici su „nevidljivi“ profili koji drže industriju: asistenti scenografije, junior majstori vizualnih efekata, crtači storyboarda, statisti, brojni freelanceri koji kroz sitne poslove ulaze u struku. To su upravo ona radna mjesta koja su u Hrvatskoj, Sloveniji i šire tek u zadnjih desetljeće počela dobivati stabilniji oblik.
Postoji i cijena na razini kreativnog procesa. Autori koje citira TechCrunch opisuju umor od činjenice da su odjednom i snimatelji i scenografi i koloristi. Povećana učinkovitost lako ubije raspravu i neslaganje koje često vodi do boljih rješenja. Film je nastajao kao kolektivna umjetnost; AI preferira usamljenog pojedinca za monitorom.
3. Šira slika
Googlov program dio je većeg trenda. Od 2023. nadalje, modeli poput Sore (OpenAI) i Runwaya pokazali su da tekst‑u‑video može proizvesti kadrove koji više ne izgledaju kao meme, nego kao nešto što biste mogli vidjeti u reklami ili glazbenom spotu. Prema TechCrunchu, do 2025–26. najambiciozniji AI video startupi krenuli su iz prototipa u ozbiljne postprodukcijske alate, uz investicije od stotina milijuna dolara za tvrtke poput Luma AI.
Slične prijelome već znamo. Jeftine digitalne kamere promijenile su televiziju i dokumentarac, laptop je postao glavni studio za glazbenike, a društvene mreže otvorile su prostor za kreativce koji zaobilaze tradicionalne kanale. No razlika s generativnom AI je u tome što alat ne pomaže samo obradi materijala, nego može proizvesti i same „glumce“, „lokacije“ i „pokret“.
To briše granicu između „pravog“ i „indie“ filma. Mali tim u Zagrebu ili Beogradu može vizualno parirati daleko skupljim produkcijama, barem na razini trailera. Istovremeno veliki studiji mogu istim alatima dodatno smanjiti troškove nastavaka i serijala. Natjecanje se seli s razine „tko ima više reflektora i kamiona“ na razinu „tko ima bolji ukus, podatke i distribuciju“.
4. Europski i regionalni kontekst
Za države EU, uključujući Hrvatsku i Sloveniju, ova rasprava se odvija unutar specifičnog okvira. Velik dio filma financira se javnim novcem – kroz HAVC, Slovenski filmski center, fondove u Srbiji, Bosni i Hercegovini, potporu Eurimagesa i programa Kreativna Europa. Ti sustavi postoje kako bi čuvali kulturni identitet, male jezike i lokalne priče.
To otvara zanimljivu mogućnost: fondovi mogu postaviti jasna pravila za uporabu AI. Primjerice, zahtijevati transparentnost oko podataka na kojima je model treniran, pismenu suglasnost glumaca za bilo kakvo digitalno manipuliranje njihovim likom, te obrazloženje kako alati smanjuju troškove, a ne broj ljudi na setu. Nad svime time nadvija se i europski Akt o umjetnoj inteligenciji, koji uvodi obveze transparentnosti za velike modele, te već postojeći GDPR i Uredba o digitalnim uslugama.
Za regiju Zapadnog Balkana, koja još uvijek gradi vlastitu AV infrastrukturu, rizik je dvostruk. S jedne strane, AI može pomoći manjim državama da snime vizualno ambicioznije filmove bez preseljenja produkcije u bogatije centre. S druge, lako je zamisliti scenarij u kojem stranci koriste lokalne glumce i lokacije kao materijal za treniranje modela, a pravo zapošljavanje i novac ostaju vani.
5. Što slijedi
U sljedećih nekoliko godina vjerojatno nećemo razlikovati „AI film“ od „normalnog filma“ – razlika će biti ispod haube. Programi za montažu ponudit će alate za generiranje prijelaza, korekciju scene ili dodavanje mase ljudi u pozadini. Previzualizacija će se raditi preko kratkih generiranih sekvenci iz scenarija. Televizije i fondovi mogli bi početi tražiti da projekti otvoreno prijave koliko su koristili generativne alate.
Za autore u Hrvatskoj i susjedstvu najvažnije će biti da na vrijeme definiraju vlastite crvene linije. Neki od sudionika Googlovog programa, navodi TechCrunch, odlučili su ne koristiti AI ondje gdje su mogli snimiti s pravim ljudima i lokacijama; drugi su trenirali vlastite mini‑modele na vlastitim vizualnim arhivima kako ne bi ovisili o „blenderu tuđeg rada“.
Trebat će pratiti tri glavna fronta. Prvi je radno‑pravni: sindikati, udruge glumaca i autora u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i drugdje morat će osvježiti ugovore i kolektivne sporazume s klauzulama o digitalnim dvojnicima i korištenju snimki za treniranje modela. Drugi je pravni: presude o tome je li treniranje na autorski zaštićenim filmovima dopušteno ili ne izravno će odrediti koji su modeli sigurni za profesionalnu uporabu. Treći je ekološki: kad postane jasnije koliki je energetski trošak generiranog videa, teško će biti ignorirati taj faktor u javno financiranim projektima.
Za čitatelje koji stvaraju, prilika je jasna: možete brže napraviti vizualne probe, pilot‑scene i teasere te njima uvjeriti fondove, koproducente ili platforme. Opasnost je u tome da se naviknete raditi sve sami i izgubite mrežu suradnika koja čini razliku između još jednog sadržaja za feed i filma koji ostaje.
6. Zaključak
AI neće sama po sebi uništiti nezavisni film, ali će ogoliti njegove slabosti: ovisnost o potplaćenom radu, nedostatak stabilnih karijera u tehničkim zanimanjima, nesigurne izvore financiranja. Daje redateljima dosad nezamislivu kontrolu nad slikom, istovremeno nagrizajući kolektivni karakter filmskog stvaranja.
Za hrvatsku i širu adriatsku filmsku zajednicu sada je trenutak da odrede pravila igre – kroz fondove, cehovske udruge i svakodnevne odluke na projektima. Ključno pitanje nije hoćete li koristiti AI, nego koje dijelove vlastitog kreativnog procesa nikada ne želite prepustiti algoritmu.
