Kad dron postane ulaznica u vojnu industriju: što stvarno znači Andurilov AI Grand Prix

Američki Anduril, tvrtka za obrambenu tehnologiju koju je osnovao Palmer Luckey, pokreće AI Grand Prix – natjecanje u kojem autonomni trkaći dronovi lete sami, a ljudi se natječu softverom. Glavna nagrada nije samo novac, nego i preskakanje standardnog selekcijskog postupka za posao u tvrtki koja razvija sustave za američku vojsku i saveznike.

Za Hrvatsku i širu regiju jugoistočne Europe ovo nije samo simpatična geek atrakcija. Radi se o sudaru lova na AI talente, militarizacije dronova i industrijske politike koja će dugoročno utjecati i na naš digitalni razvoj.

Vijest ukratko

Prema pisanju TechCruncha, Anduril je osmislio AI Grand Prix, novu vrstu utrke dronova u kojoj mali kvadrokopteri moraju potpuno autonomno savladati zatvorenu stazu. Zabranjeno je ručno upravljanje; mjeri se isključivo kvaliteta algoritama.

Natjecanje nudi nagradni fond od 500.000 američkih dolara za najbolje timove te mogućnost da kandidati zaobiđu klasični regrutacijski proces i dođu izravno do razgovora za posao u Andurilu. Tvrtka cilja na barem 50 timova, a interes je već iskazan iz više sveučilišta.

Partneri su Drone Champions League kao operativni organizator, razvojna agencija JobsOhio i startup Neros Technologies, čiji će manji dronovi biti korišteni umjesto Andurilovih većih modela. Planirana su tri kvalifikacijska kruga od travnja, a veliko finale trebalo bi se održati u studenom u američkoj saveznoj državi Ohio.

Sudjelovanje je otvoreno za međunarodne timove, osim onih iz Rusije, koju Anduril isključuje zbog rata u Ukrajini. Timovi iz Kine mogu nastupiti, ali bi svako potencijalno zapošljavanje bilo ograničeno američkim izvoznim i sigurnosnim propisima.

Zašto je ovo važno

Iza atraktivnog vizuala dronova koji jure kroz LED portale krije se ozbiljna strategija. Anduril pokušava istovremeno riješiti nedostatak vrhunskih AI stručnjaka, promijeniti percepciju vojne tehnologije i učvrstiti poziciju SAD‑a u tehnološkom nadmetanju s drugim silama.

Tko dobiva?

• Anduril dobiva globalni bazen kandidata koji svojim sudjelovanjem već pokazuju da im vojni kontekst nije crvena linija.
• Studenti, FPV entuzijasti i mladi inženjeri dobivaju vrlo vidljivu pozornicu za demonstraciju znanja iz računalnog vida, optimalnog upravljanja i učenja pojačanjem.
• Cijeli sektor obrambene tehnologije dobiva novi sloj „cool“ imidža – rad na autonomnim sustavima za vojsku počinje izgledati kao sudjelovanje u tehno-sportu.

Tko gubi ili što se riskira?

• Tradicionalni putovi zapošljavanja (diplome, projekti, znanstveni radovi) gube na težini u odnosu na rang-liste natjecanja.
• Manji startupi iz Europe ili regije teško mogu konkurirati spektaklu koji financira američki unicorn s dubokim džepom.
• Inženjeri koji imaju etičke rezerve prema vojnoj uporabi AI‑a stavljeni su pred dilemu: ignorirati važno tehničko natjecanje ili se uključiti i time legitimirati model u kojem se ratni algoritmi testiraju kao sport.

Sa strogo tehničke strane, format cilja upravo na ono što je bitno za buduće rojne sustave, izviđačke dronove i potencijalno naoružane platforme: pouzdan rad u realnom vremenu, pod ograničenjem energije i procesorske snage na samom dronu. Znanje i kod nastali u takvom okruženju lako se prenose u operativne vojne sustave.

Šira slika

AI Grand Prix uklapa se u širi trend korištenja natjecanja kao motora inovacija za autonomne sustave.

• DARPA Grand Challenge i kasniji projekti otvorili su put samovozećim automobilima i naprednoj robotici.
• Lockheed Martin i Drone Racing League pokrenuli su prije nekoliko godina AlphaPilot – seriju utrka autonomnih dronova.
• Indy Autonomous Challenge koristi trkaće automobile bez vozača na pravim stazama kako bi „nategnuli“ granice autonomne vožnje.

Anduril sada ovaj koncept spaja s vlastitim brendom – visokotempirana, vojno orijentirana autonomija, zapakirana kao zabavni spektakl – i izravno ga veže uz zapošljavanje.

Time se pomiče granica: više ne govorimo o civilnim natjecanjima koja netko možda jednog dana militarizira, nego o vojnoj AI infrastrukturi koja se predstavlja kroz natjecanje.

To odražava i promjenu u strukturi tržišta:

• Nekada je put vodio s fakulteta (FER, ETF, TU Graz, TU Wien…) u državne institute i zatim u klasične obrambene tvrtke.
• Danas novi obrambeni startupi, poput Andurila ili europskog Helsinga, izravno konkuriraju big tech divovima i najboljim istraživačkim grupama za isti, ograničen bazen stručnjaka za strojno učenje i robotiku.

Cilj je da se obrambna industrija percipira više kao SpaceX ili „Red Bull“ robotike, a manje kao stari vojni sustav zatvoren u birokraciji.

Istodobno se fokus istraživanja autonomije seli s uređenih cesta na nepredvidiva, neprijateljska okruženja – bojišta, granične zone, podmorje. U tom smislu, uski zatvoreni poligon pun prepreka funkcionira kao vrlo realističan model budućih zadaća.

Europski i regionalni kut

Za Europsku uniju, a samim time i za Hrvatsku, ovaj potez dolazi u trenutku kada na snagu postupno stupa Akt o umjetnoj inteligenciji EU (AI Act) i kada se zaoštrava rasprava o autonomnom oružju.

AI Act formalno izuzima isključivo vojne primjene, ali obuhvaća niz dvonamjenskih tehnologija. Natjecanje koje izravno jača sposobnosti relevantne za vojne dronove dodatno će naglasiti sivu zonu između obrambene i civilne primjene.

Hrvatska i regija imaju sve jači ekosustav:

• Sveučilište u Zagrebu (FER) i druge visokoškolske ustanove razvijaju projekte iz robotike i autonomnih sustava.
• Startupi poput Orqa FPV iz Osijeka već godinama sudjeluju u globalnoj dron zajednici.
• Kroz europske fondove i NATO projekte, u regiju pristižu sredstva za razvoj naprednih tehnologija.

Ako Anduril uspije brendirati AI Grand Prix kao „mjesto gdje se okuplja svjetska elita autonomije“, postoji realna opasnost da dio najboljeg regionalnog talenta završi u američkim vojnim programima – umjesto da gradi lokalne proizvode u civilnim domenama poput energetike, poljoprivrede, nadzora požara ili maritimne sigurnosti na Jadranu.

Istodobno, ovo može biti signal domaćim institucijama (od HAMAG-BICRO do ministarstava) da je vrijeme za vlastite izazove i natjecanja: jednako tehnički zahtjevna, ali usmjerena na humanitarne i civilne ciljeve – potrage i spašavanja na moru, nadzor poplava, čišćenje mina.

Pogled unaprijed

U sljedeće dvije do tri godine vrijedno je pratiti nekoliko pravaca razvoja.

1. Širenje na druge tipove platformi
Anduril već spominje autonomne utrke podvodnih i kopnenih robota, pa čak i svemirskih sustava. Ako prvi AI Grand Prix uspije, mogli bismo dobiti cijeli kalendar natjecanja koja sve otvorenije podsjećaju na realne vojne scenarije.

2. Hoće li se model proširiti na druge aktere?
Ako se pokaže da ovakav format značajno olakšava regrutaciju i PR, nije teško zamisliti da će slične lige pokrenuti i europske obrambene kompanije, logističke i industrijske tvrtke ili čak državne agencije. Mogla bi nastati svojevrsna globalna e-sports scena za industrijsku AI, gdje se talenat mjeri kroz rezultate na poligonu.

3. Reakcija politike, akademije i javnosti
U EU već postoji snažan pritisak civilnog sektora za ograničavanje smrtonosnog autonomnog oružja. Uspjeh natjecanja koje takvu tehnologiju prikazuje kao igru mogao bi potaknuti nove inicijative – od zahtjeva za većom transparentnošću do poziva na regulaciju ovakvih događaja.

Hrvatska sveučilišta i istraživački centri morat će zauzeti stav: podržavati, tolerirati ili obeshrabrivati sudjelovanje na natjecanjima koja su izravno vezana uz vojnu industriju. Za same inženjere ključno je pitanje kojim uvjetima i etičkim okvirima žele podrediti vlastiti rad.

U isto vrijeme, čisto civilna natjecanja u robotici vjerojatno će pojačati isticanje svoje društvene koristi kako bi se jasno razlikovala od obrambno orijentiranih događaja.

Zaključak

Andurilov AI Grand Prix nije bezazlena utrka dronova. To je kanal za regrutaciju kadrova, realističan testni poligon za algoritme koji bi sutra mogli upravljati vojnim rojevima dronova i pokušaj da se obrambna tehnologija pretvori u atraktivan e‑sport.

Tehnički, natjecanje će ubrzati razvoj autonomnog upravljanja; politički, dodatno će otvoriti pitanje tko kontrolira vojnu umjetnu inteligenciju i u čije ime.

Za Hrvatsku i regiju pravo je pitanje: hoćemo li pasivno promatrati kako najglasniji i najbogatiji akteri definiraju smjer razvoja, ili ćemo stvoriti vlastite, društveno korisnije alternative?