Naslov i uvod
Dok Europska unija zaoštrava pravila oko izvještavanja o održivosti, značajan dio nove „klimatske infrastrukture“ gradi se daleko od Bruxellesa – u selima Indije, Nepala ili Obale Bjelokosti. Indijski startup Varaha dobio je novu rundu kapitala kako bi proširio projekte uklanjanja ugljika u Globalnom jugu i kredite prodao tehnološkim i industrijskim divovima, među kojima su već i europske kompanije. Ovaj tekst analizira što takav model znači za europska i hrvatska poduzeća, za razvoj regije JI Europe, ali i za pravednost globalne klimatske tranzicije.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, indijski climate‑tech startup Varaha prikupio je 20 milijuna američkih dolara kao prvi dio planirane serije B ukupne vrijednosti 45 milijuna dolara. Investicijski krug predvodi WestBridge Capital, kojem je ovo prva investicija u podnevne tehnologije, uz sudjelovanje postojećih ulagača RTP Global i Omnivore.
Varaha je osnovana 2022. godine i razvija projekte uklanjanja CO₂ u Aziji i Africi kroz četiri glavna pristupa: regenerativnu poljoprivredu, agrošumarstvo, biochar (biljno uglje) i ubrzano trošenje stijena. Tvrtka navodi da je u 14 aktivnih projekata uklonila više od 2 milijuna tona CO₂ te generirala oko 150.000 verificiranih kredita za uklanjanje putem međunarodnih registara poput Puro.earth, Verre i Gold Standarda.
Djeluju ponajprije s malim poljoprivrednicima u Indiji, Nepalu, Bangladešu, Butanu i Obali Bjelokosti, na oko 1,7 milijuna akri i s više od 170.000 farmera. U prošloj poslovnoj godini ostvarili su oko 4,76 milijuna dolara prihoda od isporučenih kredita, a za tekuću godinu očekuju približno 22 milijuna dolara, uz zadržanu profitabilnost. Dugoročne ugovore o otkupu potpisali su s kupcima poput Googlea, Microsofta, Lufthanse, Swiss Rea i Capgeminija. Novi kapital namijenjen je širenju na nova tržišta u Južnoj i Jugoistočnoj Aziji i razvoju industrijskog partnerskog programa za projekte s biocharom.
Zašto je to važno
Varaha signalizira da se uklanjanje ugljika pretvara u globalnu uslugu sličnu outsourcingu IT‑a: operacije u zemljama nižih troškova, dok se „proizvod“ – uklonjena tona CO₂ – knjiži u bilancama bogatijih država. To je posebno relevantno u trenutku kada potražnja za električnom energijom zbog umjetne inteligencije i podatkovnih centara naglo raste, uključujući i u Europi.
Tko dobiva, tko gubi?
- Dobitnici: velike tehnološke, zrakoplovne i financijske grupacije koje trebaju vjerodostojne kredite za uklanjanje, ali po cijeni koja ne uništava marže. Mali poljoprivrednici u Indiji, Africi ili sutra možda u Latinskoj Americi dobivaju dodatni prihod za promjenu praksi upravljanja tlom i šumom.
- Potencijalni gubitnici: projekti uklanjanja u skupim okruženjima (npr. izravno hvatanje CO₂ iz zraka u Europi) koji se oslanjaju na vrlo visoku cijenu po toni, ali bez jasne dodatne vrijednosti u odnosu na biochar ili agrošumarstvo u Globalnom jugu.
Rješenje i rizik.
S jedne strane, Varaha pomaže riješiti konkretan problem: manjak skalabilnih, relativno jeftinih tehnologija uklanjanja ugljika u narednih desetak godina. Regenerativna poljoprivreda i biochar mogu se brzo širiti kroz postojeće poljoprivredne sustave, bez gradnje kompleksne industrijske infrastrukture.
S druge strane, otvara se pitanje klimatske pravednosti i ovisnosti. Hoće li Globalni jug postati trajna „spužva za ugljik“ za sjever, pri čemu lokalne zajednice preuzimaju rizike vezane uz promjene u korištenju zemljišta, dok koristi završavaju u P&L izvješćima korporacija sa sjedištem u EU i SAD-u? Odgovor će ovisiti o kvaliteti ugovornih odnosa, raspodjeli prihoda, javnosti podataka i snazi lokalnih institucija.
Za hrvatske i regionalne tvrtke još je jedna lekcija jasna: krediti za ugljik sve su manje dio PR budžeta, a sve više trošak poslovanja, pa će cijena i kvaliteta po toni biti ključni kriteriji – htjeli mi to ili ne.
Šira slika
Varaha je dio šire transformacije dobro poznatog, ali slabo uređenog dobrovoljnog tržišta ugljika.
1. Od izbjegavanja emisija do stvarnog uklanjanja.
Prošlih godina otkriveno je više slučajeva u kojima su projekti očuvanja šuma ili „izbjegnutih emisija“ preuveličavali učinke. Posljedica je jačanje fokusa na stvarno uklanjanje CO₂ iz atmosfere. Biochar i ubrzano trošenje stijena – dvije ključne Varahine metode – percipiraju se kao trajnije i lakše mjerljive opcije.
2. MRV kao nova infrastruktura.
Mjerenje, izvještavanje i verifikacija (MRV) više nije samo posao konzultanata na terenu. Postaje digitalna infrastruktura: satelitske snimke, IoT senzori, mobilne aplikacije za farmere, modeli strojnog učenja. To otvara prostor i za tvrtke iz Hrvatske i regije koje rade geoinformatiku, daljinsku detekciju ili agritech rješenja – kao dobavljače tehnologije za globalne platforme.
3. Skriveni klimatski trošak AI revolucije.
Veliki jezikovni modeli i generativna AI imaju značajnu energetsku cijenu. Veliki kupci iz članka TechCruncha – poput Googlea i Microsofta – primjer su tvrtki koje istovremeno guraju AI i kupuju uklanjanja ugljika. U tom kontekstu, relativno jeftini, certificirani projekti u Indiji ili Africi djeluju kao „klimatsko osiguranje“ za tehnološki rast.
Ako povučemo paralelu s industrijskom povijesti: proizvodnja se selila u Aziju, razvoj softvera u Indiju, a sada bi dio klimatskih rješenja mogao biti trajno „outsourcan“ u Globalni jug. To ima i geopolitičke posljedice – uključujući pitanje tko kontrolira ključne resurse za buduće klimatske politike.
Europski i regionalni kut
Za EU, a time i za Hrvatsku, Varaha je zanimljiva kroz prizmu regulative poput CSRD‑a, Uredbe o taksonomiji, Zelene agende i nadolazećih pravila o zelenim tvrdnjama. Ta pravila traže da poduzeća jasno razlikuju stvarno smanjenje emisija u vlastitim procesima od onoga što je samo kompenzacija.
Krediti koje generira Varaha potencijalno su atraktivni za europske kupce jer su registrirani kod međunarodno priznatih standarda i mogu zadovoljiti strože kriterije integriteta. Za sektore poput zrakoplovstva, logistike ili osiguranja – gdje je potpuna dekarbonizacija tehnički teška – takve opcije su gotovo neizbježne.
Ali istovremeno EU pooštrava kriterije za korištenje offseta u marketinške svrhe. Očekuje se da će „ugljično neutralne“ tvrdnje temeljene isključivo na kreditima izvan Europe postati teško održive. Tvrtke iz Hrvatske koje izvoze na tržište EU‑a morat će biti posebno oprezne kako komuniciraju upotrebu kredita iz Globalnog juga.
Za regiju JI Europe postoji i prilika, ne samo rizik. I Hrvatska i susjedne zemlje imaju značajne šumske površine, poljoprivredu i drvnu industriju – sve potencijalne baze za vlastite projekte uklanjanja ugljika (npr. biochar iz drvnog otpada, agrošumarstvo). Teško da ćemo konkurirati Indiji u cijeni rada, ali možemo ponuditi stabilniji regulatorni okvir, članstvo u EU i pristup europskim fondovima.
Startupi iz Zagreba, Ljubljane ili Beograda koji razvijaju satelitske analize, IoT za poljoprivredu ili softver za MRV mogli bi pronaći svoje mjesto upravo kao tehnološki partneri globalnim platformama poput Varaha – umjesto da pokušavaju sami izgraditi kritičnu masu projekata.
Pogled unaprijed
Ako Varaha nastavi rasti sadašnjim tempom, nekoliko trendova izgleda vjerojatno.
1. Konsolidacija u nekoliko velikih platformi.
Manji, lokalni developeri projekata imat će sve više poteškoća konkurirati platformama koje kombiniraju više tehnologija, zemalja i standardizirani MRV. Varahin partnerski program za industriju sugerira da ciljaju ulogu „operativnog sustava“ za biochar, a ne vlasnika svake pojedine tvornice.
2. Jači nadzor nad projektima u Globalnom jugu.
Kako volumeni rastu, rast će i politički interes. Vlade zemalja domaćina mogle bi ograničiti izvoz kredita ili tražiti veći udio prihoda za lokalne zajednice. Europski regulatori i mediji sve će češće propitivati što točno stoji iza kredita koje kupuju njihove kompanije – uključujući uvjete rada, utjecaj na biodiverzitet i dugoročnu trajnost.
3. Pritisak na europske high‑tech projekte.
Tehnologije poput direktnog hvatanja CO₂ morat će vrlo jasno dokazati zašto su višestruko skuplje po toni od projekata na zemljištu u Indiji ili Africi. Ako ne ponude ekstremnu trajnost, stratešku energetsku sigurnost ili duboku integraciju s lokalnom industrijom, ulagači bi se mogli preusmjeriti prema „mekšim“, ali financijski atraktivnijim rješenjima u Globalnom jugu.
Za hrvatske kompanije koje razmišljaju o dugoročnim ugovorima za kupnju kredita poruka je jasna: gledati dalje od cijene po toni. Bit će važno razumjeti koji standard stoji iza kredita, kakav je rizik regulatornih promjena u EU i zemlji domaćinu, te kako se takvi krediti uklapaju u vlastitu strategiju smanjenja emisija.
Zaključak
Varaha je pokazni primjer kako bi uklanjanje ugljika moglo izgledati u sljedećem desetljeću: globalne platforme, projekti na zemljištu Globalnog juga, kupci među tehnološkim i industrijskim divovima sjevera. Za Europu i Hrvatsku to je istovremeno prilika za jeftiniji put prema klimatskim ciljevima i test vjerodostojnosti – hoćemo li klimatske usluge tretirati samo kao najjeftiniji ulazni trošak ili kao partnerski odnos s regijama koje za našu „zelenu“ budućnost ustupaju svoju zemlju, resurse i rizike?
