Naslov i uvod
Minneapolis je postao neočekivani stres‑test za ideju da se tehnologija može držati podalje od politike. U grad su stigle tisuće saveznih agenata za imigraciju s vojnim naoružanjem, kontrole se odvijaju u tramvajima, oko škola i u poslovnim četvrtima. Lokalni osnivači i investitori opisuju dane u kojima manje pričaju o rastu prihoda, a više o tome tko može sigurno doći na posao i kome treba kupiti namirnice. Ova priča nije samo američka; ona postavlja nezgodna pitanja i za europske, pa tako i hrvatske i regionalne tehnološke zajednice.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, administracija Donalda Trumpa pokrenula je operaciju „Operation Metro Surge“ u sklopu koje je u Minnesotu poslano više od 3.000 saveznih agenata, prvenstveno u područje Minneapolisa i St. Paula. Po navodima lokalnih političara, broj službenika ICE‑a i granične policije u gradu sada višestruko premašuje broj pripadnika gradske policije.
TechCrunch navodi da je tijekom operacije došlo do više smrtnih slučajeva, uključujući i američke državljane, te da je od početka Trumpova mandata u državi uhićeno više od 2.000 osoba u imigracijskim postupcima. Agenti su viđeni u javnom prijevozu, oko poslovnih zgrada, u stambenim četvrtima i u blizini škola, gdje provode tzv. „provjere državljana“ na temelju izgleda ili naglaska.
Osnivači i ulagači iz minneapoliške tech scene izjavili su za TechCrunch da su pauzirali dio svojih uobičajenih aktivnosti kako bi se posvetili pomoći zajednici: volontiranju u crkvama, kupnji hrane i plaćanju stanarine obiteljima koje se boje izaći iz kuće, te organiziranju čuvanja djece kada osoblje vrtića završi u pritvoru. Velike korporacije sa sjedištem u gradu objavile su općenite izjave i fondove pomoći, no mnogi lokalni akteri smatraju da je taj odgovor mlak.
Zašto je to važno
Godinama je u tehnološkom sektoru prevladavala mantra da se tvrtke trebaju „držati podalje od politike“. Minneapolis pokazuje koliko je ta ideja nerealna čim državna sila izađe na ulicu. Kada na putu do ureda postoji rizik da vas naoružani agenti legitimiraju, imigracijska politika više nije pozadinski šum – ona izravno određuje tko se uopće usuđuje pojaviti na poslu.
Najpogođeniji su imigranti, zaposlenici na vizama i općenito ljudi druge boje kože, pa čak i oni s američkim državljanstvom. Neki stalno nose putovnicu, drugi potpuno izbjegavaju javne prostore. U takvom okruženju teško je očekivati visoku produktivnost, inovativnost i spremnost na rizik – upravo ono na čemu počivaju startupi.
No i investitori gube, premda to možda manje javno priznaju. Kapital ne voli neizvjesnost, a „političko riziko“ se dosad uglavnom vezivalo uz zemlje u razvoju, ne uz američki Srednji zapad. Startupi iz Minneapolisa prikupili su nešto više od milijardu dolara u posljednjim godinama; za regionalni hub to je značajan iznos. Ako osnivači uspore planove, a talent – osobito strani – počne odlaziti, taj se zamah može brzo izgubiti.
S druge strane, kriza jasno pokazuje gdje nastaje stvarna otpornost. Ne u upravnim odborima velikih korporacija, nego u gustim lokalnim mrežama: Slack grupe koje se preko noći pretvaraju u sustav uzbunjivanja, poslovni anđeli koji svojim studentima‑imigrantima plaćaju hranu, osnivači koji organiziraju dežurstva za čuvanje djece. Iste vještine koje služe za lansiranje proizvoda koriste se za improviziranu humanitarnu logistiku.
Za tehnološke zajednice širom svijeta, uključujući Zagreb, Ljubljanu ili Beograd, ovdje se otvara ključno pitanje: kada država krene na dio vaših zaposlenika ili korisnika, jeste li samo „neutralna“ industrija ili dio društvene infrastrukture? Minneapoliska priča sugerira da se dugoročno ne možete skrivati iza obje uloge.
Šira slika
Američka tehnološka industrija već je ranije ulazila u sukob s imigracijskom politikom – sjetimo se prosvjeda protiv zabrane ulaska državljanima pojedinih zemalja 2017. godine ili pobuna zaposlenika u tvrtkama koje su radile projekte za sigurnosne agencije. Razlika je u tome što se sada konflikt odvija lokalno i kontinuirano, a ne kroz jednu šokantnu uredbu.
To mijenja razmišljanje o lokaciji. Dosad su se uspoređivali porezi, trošak života i dostupnost kadrova. Sada se mora računati i s unutarnjim političkim rizikom: što ako moj grad postane sinonim za represiju prema migrantima? Hoće li senior inženjeri iz Indije ili Brazila i dalje željeti živjeti u takvom okruženju?
Istodobno, događa se zaokret od tzv. korporativnog aktivizma. Nakon vala izjava i obećanja o raznolikosti poslije ubojstva Georgea Floyda, mnoge američke tvrtke ponovno se vraćaju stavu „ne miješamo se u politiku“. Anketa na koju se poziva TechCrunch pokazuje da je znatan dio izvršnih direktora odlučio šutjeti o minneapoliškoj situaciji – ili zato što je ne smatraju poslovno relevantnom ili zbog straha od odmazde iz Washingtona.
Taj luksuz šutnje lokalni startupi, neprofitne organizacije i vjerske zajednice nemaju. Njima ljudi doslovno kucaju na vrata tražeći pomoć. Sukob između snažno angažirane baze i opreznog vrha velikih sustava dugoročno će utjecati na to kome mlađi talent vjeruje i gdje želi raditi.
Za razliku od Silicijske doline, gdje se aktivizam često svodi na otvorena pisma u globalnim korporacijama, Minneapolis više nalikuje na ono što možemo očekivati u srednje velikim hubovima – bilo u SAD‑u, bilo na Balkanu: kaotične, lokalizirane situacije koje nije moguće „ispeglati“ PR‑om. Upravo zato je relevantan kao ogledni primjer.
Europski i regionalni kut
Iz perspektive Europske unije, ali i Hrvatske kao članice, Minneapolis je upozorenje da ni „uređene“ demokracije nisu imune na dramatična zaoštravanja migracijske politike. I u Europi smo vidjeli policijske akcije u migrantskim kampovima, pushbackove na granicama te retoriku koja pojedine skupine prikazuje kao sigurnosnu prijetnju.
Razlika je u pravnom okviru: EU ima Povelju o temeljnim pravima, GDPR, Akt o digitalnim uslugama i novi Akt o umjetnoj inteligenciji, koji ograničavaju masovni nadzor i diskriminatornu uporabu algoritama. No onoga što se događa u Minneapolisu – klasične racije, duge cijevi, kontrolu dokumenata na ulici – takvi propisi ne sprječavaju sami po sebi. Sigurnosne službe i dalje mogu djelovati vrlo „analogno“.
Za hrvatske i regionalne tehnološke tvrtke, osobito one koje zapošljavaju stručnjake iz trećih zemalja ili s tzv. Balkanske rute, iz toga proizlaze konkretna pitanja: Imate li plan ako bi se politička klima naglo promijenila? Možete li ključne ljude brzo relokirati u drugi grad ili državu? Jeste li spremni osigurati pravnu pomoć i financijsku podršku zaposlenicima koji bi se našli na udaru?
Istodobno je ovo i reputacijska prilika. EU se često predstavlja kao „humanija“ alternativa američkom modelu. No ta slika vrijedi samo ako ekosustavi – od Zagreba i Ljubljane do Berlina – pokažu da su spremni stati iza svojih zajednica i onda kada to nosi politički ili poslovni rizik.
Pogled unaprijed
Daljnji razvoj situacije u Minneapolisu ovisit će o američkim izborima i federalnoj politici, ali neke posljedice već su vidljive.
Prvo, lokalna tehnološka scena postaje izrazito politizirana. Kada jednom krenete organizirati pravnu pomoć, fondove solidarnosti i sigurnosne protokole za svoje timove, teško je vratiti se na narativ da su „posao i politika odvojeni“. Vjerojatno ćemo vidjeti više startupa usmjerenih na civic‑tech i obranu prava, više kandidata za lokalne funkcije iz svijeta tehnologije i općenito manju toleranciju prema tvrtkama koje se u kriznim trenucima skrivaju iza PR‑a.
Drugo, realna je opasnost od odlaska dijela talenta. Ljudi koji rade u IT‑u navikli su se seliti – izvan države, pa i izvan kontinenta. Za neke će Minneapolis biti signal da potraže „mirnije vode“, možda baš u EU. To je prilika za gradove poput Zagreba, Ljubljane ili Tallinna, ali i obveza da ne ponove iste obrasce.
Treće, velike kompanije sa sjedištem u Minneapolisu suočavaju se s dugoročnom krizom povjerenja. Njihove donacije i općenite izjave možda zadovoljavaju dioničare, ali ne nužno zaposlenike koji su na vlastite oči gledali uhićenja kolega. U eri Glassdoor‑a, anonimnih Slack grupa i LinkedIna, takve se stvari teško skrivaju.
Za hrvatske čitatelje poruka je jednostavna: politička stabilnost nije zauvijek zadana, a tehnološka zajednica će u kriznim trenucima morati odlučiti želi li biti samo promatrač ili aktivni akter. To se ne može improvizirati u zadnji čas – o tome treba razmišljati već danas.
Zaključak
Minneapolis pokazuje da se pravo mjerilo zrelosti tehnološkog ekosustava ne vidi u visini valuacija, nego u načinu na koji reagira kad se državni aparat okrene protiv dijela njegove zajednice. U tom su testu najbolji posao odradile male, lokalne strukture, dok su mnoge velike tvrtke ostale na siguranoj distanci. Kako se rasprave o migracijama i identitetu zaoštravaju i u Europi, pitanje za našu regiju glasi: kada – ne ako – se nađemo pred vlastitim stres‑testom, hoće li tehnološka scena biti samo industrija ili i dio nužne društvene infrastrukture?
