Kad AI plaća kampanju: što nam potez Anthropica govori o budućnosti regulacije

Veliki AI laboratoriji više nisu samo tema političkih rasprava – oni postaju aktivni igrači u izbornim kampanjama, i to na suprotnim stranama iste utrke. U SAD‑u se upravo sukobljuju dva AI super PAC‑a, financirana desecima milijuna dolara.

Kako piše TechCrunch, Anthropic sada stoji iza političkog odbora koji u njujorškoj kongresnoj utrci otvoreno ide protiv drugog, industrijskog AI super PAC‑a. Iza tog dvoboja stoji ključno pitanje: hoće li “pro‑AI” značiti deregulaciju pod svaku cijenu ili razvoj uz stroge standarde sigurnosti i javni nadzor?

Za Hrvatsku i širu EU‑regiju to nije samo američka kurioziteta, nego rani signal kakva nas borba oko pravila za umjetnu inteligenciju čeka i ovdje.

Vijest ukratko

Prema pisanju TechCruncha, član njujorške državne skupštine Alex Bores, kandidat za Zastupnički dom u 12. kongresnoj jedinici New Yorka, našao se na meti otvoreno pro‑AI super PAC‑a.

Riječ je o odboru Leading the Future, koji je, prema TechCrunchu, naoružan s više od 100 milijuna američkih dolara te među donatorima broji Andreessena Horowitza, predsjednika OpenAI‑ja Grega Brockmana, AI startup Perplexity i suosnivača Palantira Joa Lonsdalea. Taj je PAC već potrošio oko 1,1 milijun dolara na oglase protiv Boresa, prvenstveno zato što je on sponzor RAISE Acta – zakona u državi New York koji od velikih AI tvrtki traži objavu sigurnosnih protokola i prijavu ozbiljnih zlouporaba njihovih sustava.

Sada je u utrku ušao i suparnički odbor. Public First Action, PAC koji je, prema Bloombergovu izvješću (citiranom u TechCrunchu), dobio 20 milijuna dolara donacije od Anthropica, troši 450.000 dolara na promociju Boresa. I taj se odbor deklarira kao pro‑AI, ali zagovara viziju usredotočenu na transparentnost, sigurnosne standarde i javni nadzor.

Zašto je to važno

Ovdje nije presudno tko će osvojiti jedan njujorški mandat, nego činjenica da se unutar same AI industrije formiraju politički suprotstavljeni blokovi.

Leading the Future predstavlja klasičnu silicijevdolsku paradigmu: AI kao motor rasta i geopolitičke moći, uz što slabiju regulaciju. Bores je napadnut ne zato što je “protiv tehnologije”, nego zato što je progurao RAISE Act – relativno umjeren, ali presedan‑stvarajući zakon koji traži otvaranje “crnih kutija” velikih modela.

Anthropic, pak, kroz Public First Action pokušava redefinirati što znači biti “pro‑AI”: podržavati inovacije, ali uz snažne sigurnosne okvire, obvezu objave informacija i demokratski nadzor. Tvrtka već neko vrijeme gradi imidž laboratorija koji ozbiljno shvaća dugoročne rizike. S donacijom od 20 milijuna dolara za PAC koji brani kandidata sklonog regulaciji, prelazi iz pozadine u ulogu otvorenog političkog aktera.

Tko dobiva?

• Veliki laboratoriji s naglaskom na sigurnost dobivaju političku težinu i reputacijsku prednost.
• Investitori usmjereni na agresivan rast koriste super PAC‑ove kao alat za nagrađivanje “prijateljskih” i zastrašivanje “neposlušnih” političara.

Tko gubi?

• Mali i srednji AI startupi, uključujući one u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu, koji nemaju resurse za ovakvu igru, ali će morati živjeti s pravilima krojenima za interese najvećih.
• Javne institucije, koje će regulativu donositi pod prijetnjom skupih kampanja – bilo za, bilo protiv njih.

Krátkoročno, svaki političar koji razmišlja o ozbiljnijim pravilima za AI, bilo u Washingtonu, Bruxellesu ili Zagrebu, ovaj će slučaj promatrati kao ogledni primjer političkog rizika.

Šira slika

Ovakav obrazac već smo vidjeli kod drugih tehnologija.

Kada su Uber i Lyft rušili lokalne regulacije, kada su telekomi lobirali protiv neutralnosti interneta ili kada je kripto industrija preko super PAC‑ova poput Fairshakea ulagavala desetke milijuna u američke izbore, motiv je bio isti: uhvatiti regulatornu prednost prije nego što društvo shvati puni doseg tehnologije.

Kod AI je novo to što se radi o još većoj koncentraciji moći i dubljem društvenom utjecaju. Nekoliko laboratorija – Anthropic, OpenAI, Google, Meta i drugi – gradi modele koji diraju u informacijske tokove, tržište rada, obrazovanje, pa i nacionalnu sigurnost. Ako ti isti igrači sada uče i kako oblikovati izborni proces, ravnoteža između demokracije i korporativne moći dodatno se pomiče.

Ovaj slučaj uklapa se u nekoliko ključnih trendova:

• Kraj divljeg zapada. SAD ima predsjedničku izvršnu uredbu o AI, Ujedinjeno Kraljevstvo je organiziralo AI Safety Summit, a EU je postigla dogovor o Aktu o umjetnoj inteligenciji. Industrija zna da regulacija stiže – sada se bore za detalje.
• Ideološke pukotine unutar sektora. S jedne strane laboratoriji koji ističu sigurnost i dugoročne rizike, s druge glasni techno‑optimisti koji svaku strožu regulaciju vide kao prijetnju američkoj (ili zapadnoj) prednosti.
• Vidljivije i oštrije lobiranje. Ne radi se više samo o tome tko će pisati amandmane, nego i o tome tko uopće smije ući u parlament.

Američki sustav sa super PAC‑ovima idealno je tlo za ovakve eksperimente: neograničene donacije, skromne obveze transparentnosti, golemi oglasni budžeti. U EU i Hrvatskoj izravno financiranje kampanja od strane korporacija znatno je ograničeno, pa se utjecaj seli na druga polja: bruxelleske lobističke mreže, strukovne udruge, financiranje istraživanja i think‑tankova.

Poruka je jasna: neće postojati jedan, homogeni “AI lobby”, nego više sukobljenih frakcija unutar industrije. Za političare više neće biti dovoljno pitati “što kaže sektor”, jer se sektor sam duboko dijeli.

Europski i regionalni kut

Za Hrvatsku i širi jugoistočnoeuropski prostor ovo je i upozorenje i šansa.

Upozorenje, jer laboratoriji uključeni u ovaj sukob razvijaju modele koje koriste i europske i regionalne tvrtke – od banaka i telekoma do medija i javnih institucija. Ako u SAD‑u regulacija oslabi pod pritiskom super PAC‑ova, globalni standardi sigurnosti i transparentnosti mogli bi se spustiti na razinu koja nije u skladu s europskim vrednotama.

EU je, s druge strane, kroz AI Act, DSA i DMA zauzela tvrđi stav prema velikim digitalnim platformama i modelima visokog rizika. Financiranje stranaka u većini država članica, uključujući Hrvatsku, pod puno je strožim pravilima nego u SAD‑u, što otežava pojavu “AI super PAC‑ova” u američkom stilu.

No to ne znači da smo zaštićeni. Umjesto super PAC‑ova, kod nas težište utjecaja ide preko lobiranja u Bruxellesu, nacionalnih gospodarskih komora, udruga poslodavaca i raznih savjetodavnih tijela. Kako AI industrija pojačava politički angažman u SAD‑u, možemo očekivati i ambicioznije lobističke strategije prema EU institucijama i vladama država članica – pa i prema Zagrebu.

Za hrvatske AI timove – od zagrebačkih i riječkih startupova do istraživačkih grupa na fakultetima – ključna je stvar da ne postanu samo pasivni korisnici tuđih rješenja. U raspravi oko implementacije AI Acta trebaju se čuti i lokalni glasovi, s jasnim stavom o tome kakva pravila potiču inovacije, a ne cementiraju ovisnost o nekoliko američkih ili kineskih giganata.

Što dalje?

Njujorška utrka vjerojatno je tek prvi čin. Pravo pitanje je hoće li se model “suprotstavljenih AI super PAC‑ova” proširiti.

U sljedećih 12–24 mjeseca vrijedi pratiti:

• Širenje fenomena: hoće li AI‑novac ostati koncentriran na nekoliko simboličkih utrka ili ćemo 2028. gledati desetke kampanja u kojima je AI ključni financijer?
• Regulatorni odgovor u SAD‑u: hoće li Federal Election Commission ili Kongres uvesti stroža pravila transparentnosti, osobito oko AI‑generiranih političkih oglasa?
• Društvenu reakciju: mogu li se pojaviti kandidati koji će graditi identitet na paroli “bez AI novca”, slično pokretima protiv drugih vrsta PAC‑ova?
• Transatlantski prijenos: hoće li se dio ovih taktika preliti u Ujedinjeno Kraljevstvo ili u agresivnije lobiranje pri detaljnoj razradi EU AI Acta?

Najveće je rizik regulatorno zarobljavanje: da isti akteri koji razvijaju najmoćnije modele, kroz kombinaciju lobiranja, financiranja istraživanja i sada otvorenog izbornog utjecaja, na kraju pišu pravila sami za sebe. Suprotni ekstrem – politički refleks da se svaka veza AI‑industrije s politikom a priori demonizira – jednako bi mogao zakočiti korisne primjene i otvorena istraživanja.

Za hrvatske i regionalne donositelje odluka to znači:

• AI politiku ne smiju prepustiti isključivo stručnim radnim skupinama i industriji.
• U raspravama o strateškim tehnologijama treba ** aktivno graditi domaće kompetencije i kapacitete**, kako regulatorne tako i istraživačke, umjesto da se oslanjamo isključivo na “uvoz” pozicija iz Washingtona ili Bruxellesa.

Zaključak

Anthropicova odluka da s 20 milijuna dolara podrži PAC koji brani kandidata sklonog regulaciji protiv industrijskog AI super PAC‑a označava novu fazu: AI tvrtke više nisu samo objekti regulacije, već samostalni politički centri moći, spremni ići jedni protiv drugih.

Više sukobljenih “pro‑AI” vizija svakako je zdravije od jednog monolitnog bloka, ali ne smijemo zanemariti činjenicu da se budućnost upravljanja umjetnom inteligencijom sve više kroji u sjeni skupih kampanja.

Pitanje za Hrvatsku, EU i regiju je jednostavno: hoćemo li dopustiti da pravila za tehnologiju koja mijenja sve – od gospodarstva do demokracije – u praksi pišu oni s najdubljim džepovima, ili ćemo na vrijeme izgraditi mehanizme koji taj utjecaj stavljaju u jasne, demokratski definirane okvire?