Mijenjanje SIM kartice nekad je bilo najjednostavniji hack u mobilnom svijetu: izvučete ladicu, ubacite drugi komadić plastike, uključite telefon i gotovo.
Za Ryana Whitwama, višeg tehnološkog novinara Ars Technice, prelazak na eSIM 2025. pretvorio je tih 30 sekundi u gotovo sat vremena čekanja u T‑Mobile poslovnici. I ostavio ga s jasnim dojmom – da mu je bez fizičke SIM kartice zapravo gore.
U tekstu objavljenom 29. prosinca 2025. opisuje kako ga je Pixel 10, prvi Pixel u SAD-u bez utora za SIM, praktički prisilio na eSIM – i zašto danas to smatra lošom trampeom.
Od kartice veličine kredita do zalemljenog čipa
SIM kartice su s nama još od 90-ih. Počele su kao plastika veličine kreditne kartice, pa se smanjivale kroz miniSIM, microSIM i na kraju nanoSIM – otprilike veličine nokta na malom prstu.
Unutrašnjost pametnih telefona danas je borba za svaki milimetar. Zato se 2016. pojavio standard eSIM. Umjesto vađenja kartice, dobivate programabilan čip zalemljen na ploču. On:
- može nositi više SIM profila,
- omogućuje prebacivanje linija kroz softver,
- zauzima otprilike pola prostora utora za SIM,
- ne može vam ga netko samo izvući iz telefona.
Upravo zbog tog prostora proizvođači sve češće ubijaju fizički utor.
Apple je prvi ozbiljno presjekao: s iPhoneom 14 u SAD-u je praktički natjerao korisnike na eSIM. Kod iPhonea 17 se to vidi i na papiru – međunarodni model s fizičkim SIM-om ima manju bateriju od eSIM-only verzije, za oko 8 posto, piše Whitwam.
Google je čekao dulje. No s Pixelom 10 američki modeli su također ostali bez utora i prešli samo na eSIM. Razlika u odnosu na Apple je što Google taj dodatni prostor nije iskoristio ni za veći akumulator ni za neku vidljivu hardversku dobit. Utor je nestao, a da korisnik nije puno dobio zauzvrat.
Android je u međuvremenu dobio sistemske alate za preuzimanje i prijenos eSIM-a. Na papiru sve zvuči elegantno: skenirate kod, par tapova i gotovo.
Whitwamova priča pokazuje što se dogodi kad se taj lanac prekine.
Dva kvara eSIM-a u tri mjeseca
Kao recenzent, godinama je mijenjao telefone gotovo na dnevnoj bazi. Tijekom „bezbroj“ zamjena uređaja, fizička SIM mu nije napravila ni jedan ozbiljan problem.
S Pixelom 10 prvi put je morao potpuno preći na eSIM. U tri mjeseca nakon toga broj je prebacivao samo nekoliko puta – ali mu je dvaput završio u praznom hodu.
Prvi put je bilo neugodno, ali rješivo. Bio je već prijavljen u aplikaciju T‑Mobilea. Nakon par minuta dopisivanja, podrška mu je jednostavno pogurala novi eSIM na telefon. Bez izlaska iz kuće.
Drugi put bilo je puno gore. Ovaj put nije bio prijavljen u aplikaciju.
Kad operater treba potvrditi vaš identitet, gotovo svi rade isto: pošalju SMS kod. Ako vam eSIM ne radi i broj nije aktivan, taj SMS nikad ne stigne. Bez SMS-a nema ulaska u račun. Bez ulaska u račun ne možete zatražiti novi eSIM.
Jedina opcija bila je otići fizički u T‑Mobile poslovnicu da mu zaposlenik „preuzme“ elektronički SIM. Posao koji bi s nanoSIM-om trajao „30 sekundi igranja s komadićem plastike“ pretvorio se u skoro sat vremena čekanja u redu.
Upravo tu nastaje njegovo kajanje: ne zato što eSIM postoji, nego zato što su operateri oko SMS-a izgradili sustav koji se ruši baš onda kad vam je broj najpotrebniji.
Broj mobitela kao loš glavni ključ
Mnogi od vas isti broj vuku godinama ili desetljećima. To više nije samo kontakt; to je vaš de facto digitalni identitet.
Whitwam navodi primjere: banke, aplikacije za dopisivanje, kripto burze, urednička platforma Ars Technice, pa čak i sami operateri – svi se oslanjaju na SMS kao drugi faktor. Ti kodovi ionako nisu pretjerano sigurni, a eSIM otvara još jedan način da sve pukne.
Kad izgubite pristup broju, ne gubite samo pozive. Odjednom možete ostati zaključani izvan ključnih dijelova svog online života.
Kod fizičke SIM kartice stvarni kvar je rijedak, osim ako fizički uništite karticu. Prebaciti je iz jednog telefona u drugi traje par sekundi i gotovo nikad ne traži poziv podršci. Whitwam fizičku SIM opisuje kao „praktički nepromašivu“.
eSIM je, za razliku od toga, čisti softver. Prijenos može zakašljati, profil se može oštetiti, a svaki pokušaj popravka oslanja se na broj koji trenutno ne radi.
Njegova najžešća rečenica kaže sve: „Enshittification has truly come for SIM cards.“
SMS kao temelj povjerenja – pravi problem eSIM ere
Rješenje sigurno nije odustajanje od dvofaktorske autentifikacije. Broj mobitela je prevažan – i previše ranjiv – da bi ostao nezaštićen.
Pravi problem je što operateri koriste SMS kao glavni ključ za pristup računu. Kad taj ključ ovisi o ispravnom eSIM-u, jedan softverski bug može vas potpuno izbaciti iz sustava.
Ako je budućnost bez fizičke kartice neizbježna, mora postojati bolji način da dokažete da je broj vaš kad se eSIM raspadne. Bilo što, samo da SMS prestane biti zadana opcija.
Google Fi pokazuje kako može izgledati bolji pristup
Jedina svjetlija točka u njegovoj priči je Google Fi.
Tamo možete preuzeti eSIM u bilo kojem trenutku kroz Fi aplikaciju. Pristup je vezan uz vaš Google račun, a ne uz već aktivnu liniju. A Google račun štite slojevi sigurnosti: Google Authenticator, passkeyi, push obavijesti i napredne opcije za zahtjevnije korisnike.
Whitwam piše da je to „otprilike najbolje što trenutačno postoji za potrošačku sigurnost“. Nije savršeno, ali jedan bug u eSIM-u vas puno teže zaključava iz svega.
Vrijedi li 8 % baterije svega ovoga?
Zadnjih godina već smo progutali nestanak 3,5 mm priključka za slušalice. Onda i microSD utora. Sada red dolazi na ladicu za SIM.
Kod iPhonea 17 nagrada je oko 8 posto većeg kapaciteta baterije. Kod Pixela 10 nema ni tog konkretnog dobitka. Nekima će svejedno prevagnuti praktičnost daljinskog aktiviranja linije.
Ali ako često mijenjate telefone, koristite više brojeva ili ste vezani za SMS kodove za pristup servisima, Whitwamova priča iz SAD-a vrlo lako može sutra biti priča nekog od vas u regiji.
Prije nego što operateri u potpunosti sahrane onaj „sićušni komadić plastike“, morat će izgraditi procese oporavka računa koji ne ovise baš o stvari koja je upravo otkazala. Do tada, mnogi će se iznenaditi koliko im zapravo fali stara dobra nanoSIM.
