Netflix pokušava uvjeriti američke političare da će preuzimanje streaming i studijskih poslovanja Warner Bros. Discoveryja (HBO Max) biti dobro za gledatelje. Na saslušanju pred senatskim pododborom za antimonopolsku politiku, suizvršni direktor Ted Sarandos ponavljao je jednostavnu poruku: više sadržaja za manje novca, a ako ikad postane preskupo, korisnici mogu otkazati pretplatu jednim klikom. To zvuči utješno, ali elegantno zaobilazi ključni problem. Pravo pitanje nije možete li se lako odjaviti, nego što vam zapravo ostaje kao alternativa nakon ovakvog spajanja. Ovo je priča o moći, a ne o praktičnoj aplikaciji.
2. Vijest ukratko
Kako piše Ars Technica, Ted Sarandos je svjedočio pred pododborom američkog Senata zaduženim za antimonopolsku politiku, u postupku pod nazivom „Ispitivanje konkurentskog učinka predložene transakcije Netflix–Warner Brothers“. Branio je plan Netflixa da preuzme streaming usluge i filmske studije kompanije Warner Bros. Discovery (WBD), uključujući HBO Max i manjim dijelom Discovery+. Netflix je trenutačno najveća SVOD usluga na svijetu s oko 301,6 milijuna pretplatnika (siječanj 2025.), dok je WBD treći s približno 128 milijuna streaming korisnika.
Sarandos je naglasio da su dvije usluge „komplementarne“ te da oko 80 posto pretplatnika HBO Maxa već plaća i Netflix. Tvrdi da će objedinjena usluga pružiti više sadržaja po nižem efektivnom trošku po satu gledanja te navodi procjenu da pretplatnici Netflixa plaćaju oko 0,35 USD po satu gledanja, u usporedbi s osjetno višom brojkom kod Paramount+. Umirivao je strah od monopola pozivajući se na veći udio YouTubea u TV gledanosti i snažnu konkurenciju Googlea, Applea i Amazona. Prema Ars Technici, Netflix je podnio gotovinsku ponudu vrijednu 72 milijarde dolara (procijenjena vrijednost poduzeća oko 82,7 milijardi), dok Paramount pokušava neprijateljsko preuzimanje cijelog WBD‑a za oko 108,4 milijarde dolara.
3. Zašto je ovo važno
Glavna Netflixova poruka je zavodljiva: ako vam cijena ne odgovara, otkažite pretplatu – jednostavno je. U teoriji tržišnog natjecanja, niski troškovi promjene dobavljača doista su važan zaštitni mehanizam. No na tržištu streaminga ključni trošak nije klik na gumb „otkaži“, nego gubitak pristupa velikom dijelu kulturnog sadržaja.
Ako jedna kompanija kontrolira i Netflix i HBO, ona kontrolira golem dio serija i filmova o kojima se globalno govori. To je oblik meke moći: odlučivanje što će se financirati, koliko će dugo biti dostupno, u kojim će se zemljama prikazivati i pod kojim uvjetima će autori biti plaćeni. Teoretski, možete svakog mjeseca otići; praktično, izlazak iz tako dominantnog ekosustava znači propuštanje velikog dijela onoga o čemu pričaju prijatelji, mediji i društvene mreže.
Sarandosova brojka od 80 posto preklapanja HBO Max i Netflix pretplatnika također ima drugu stranu. Pokazuje da su usluge danas nadopunjujuće, ali i da bi spajanje odmah smanjilo izbor upravo za najvrjedniji segment – korisnike koji plaćaju više pretplata odjednom. Kad jedna tvrtka drži većinu njihovog „must‑see“ sadržaja iz dvije vodeće marke, poticaj za postupno podizanje cijena i smanjenje rizika u programiranju sasvim je očit.
Istodobno slabi pregovaračka moć na strani ponude: scenarista, glumaca, nezavisnih studija, pa i operatora i proizvođača uređaja. Što je manje ozbiljnih kupaca za premijski sadržaj, to je lakše nametnuti uvjete i pritisnuti honorare. Posljedice publika osjeća s odmakom: više sigurnih franšiza i nastavaka, manje hrabrih eksperimenata i lokalnih priča koje ne izgledaju idealno u globalnom algoritmu.
4. Šira slika
Ovo potencijalno spajanje odvija se usred druge velike konsolidacijske faze u streamingu. U prvoj su studiji lansirali vlastite usluge (Disney+, HBO Max, Paramount+, Peacock). Druga faza je svojevrsno pospremanje: previše aplikacija, previše duga i rast pretplatnika koji je nakon pandemije značajno usporio.
Warner Bros. Discovery već je prošao kroz bolnu integraciju nakon razdvajanja od AT&T‑a, uz oštre rezove, ukidanje gotovih projekata i zbrku oko licenci. Netflixovim preuzimanjem spojio bi se najveći svjetski streamer s jednim od najbogatijih holivudskih kataloga. Povijest nam govori što takve megatransakcije obično donesu: podsjetimo se na kabelsku industriju u SAD‑u i spajanja poput Comcast–NBCUniversal, koja su obećavala jeftinije pakete i inovacije. U praksi su računi rasli, a nezadovoljstvo korisnika ostalo.
Streaming je trebao biti izlaz iz tog modela, ali se polako pretvara u „kabel 2.0“: više pretplata, neprozirne kombinacije paketa, ekskluzivni sadržaj zaključan u pojedine aplikacije. U međuvremenu, konkurenti traže vlastite kombinacije: Disney povezuje Disney+, Hulu i ESPN+, Amazon sve dublje ušiva Prime Video u Prime paket, Apple koristi zaradu od uređaja i Apple One, a YouTube širi udio gledanosti u dnevnim sobama klasičnim oglasima i uslugom YouTube TV.
U tom kontekstu Netflixova tvrdnja da je zapravo „manji igrač“ jer je YouTube veći djeluje selektivno. Tržište se očito kreće prema oligopolu nekoliko vertikalno integriranih tehnološko‑medijskih konglomerata. Spajanje Netflixa i HBO‑a taj bi proces dodatno ubrzalo.
5. Europski i regionalni kut gledanja
Za Europu – a time i za Hrvatsku – ključno pitanje nije samo cijena mjesečne pretplate, nego pluralizam i lokalna produkcija. EU kroz Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama traži kvote europskog sadržaja i ulaganja u domaće projekte; Digital Services Act i nadolazeća pravila o digitalnim tržištima dodatno naglašavaju ograničavanje prevelike koncentracije.
Spojeni Netflix–HBO postao bi de facto glavni pružatelj premijskog sadržaja u brojnim državama članicama, gdje su oba brenda već snažno prisutna. U Hrvatskoj i regiji već danas velik dio publike gleda Netflix i HBO Max preko paketa lokalnih telekoma, dok su domaće VOD usluge i dalje ograničenog dosega. Takva koncentracija mogla bi značiti manje ozbiljnih kupaca za hrvatske, srpske ili slovenske serije, te tvrđe pregovore oko prava i vlasništva nad formatima.
Istovremeno, veliki igrač ima kapacitet uložiti više u lokalne originalne sadržaje – od zagrebačkih kriminalističkih serija do regionalnih koprodukcija – i plasirati ih globalno. No rizik je da će odluke još više voditi globalni algoritmi i američka logika profita, a manje kulturne potrebe manjih jezika i tržišta.
Čak i ako američki regulatori daju zeleno svjetlo, Europska komisija i nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja imat će vlastitu riječ, temeljem kombiniranog prometa u EU. Mogu tražiti obveze: minimalne razine ulaganja u europsku i neovisnu produkciju, određenu transparentnost algoritama preporuka, pa čak i strukturalne uvjete. Za Hrvatsku, kao članicu EU, takva odluka bi se izravno prelila na lokalno tržište i odnose s domaćim producentima i telekomima.
6. Što slijedi
Postoji nekoliko mogućih raspleta. Najradikalniji je potpuna zabrana spajanja od strane ključnih regulatora u SAD‑u ili EU, uz obrazloženje da kombinacija najvećeg streamera s trećim po veličini konkurentom i velikim studijem stvara neprihvatljivu koncentraciju. To nije isključeno, ali ni najvjerojatniji ishod, osobito ako Netflix nastavi isticati da se natječe i s YouTubeom, društvenim mrežama i igrama.
Vjerojatnije je dugotrajno pregovaranje o uvjetima. U SAD‑u to obično znači tzv. ponašajne mjere: ograničenja naglih poskupljenja, privremeno zadržavanje određenih licenci na drugim platformama, jamstva za neovisne producente. U Europi bi zahtjevi mogli biti stroži – uključujući konkretne kvote ulaganja u lokalni sadržaj, obvezu poštenih uvjeta za distributere i pružanje određenih podataka regulatorima.
Za korisnike u Hrvatskoj i susjedstvu kratkoročni učinak bit će vjerojatno više zbrke nego ušteda: promjene brendova i aplikacija, selidba kataloga, novi paketi s oglasima i bez njih. Dosadašnje iskustvo s velikim medijskim spajanjima pokazuje da se pravo poskupljenje često događa tek nakon što se buka stiša i integracija završi.
Vrijedi pratiti nekoliko pokazatelja u idućih 12–24 mjeseca: koliko brzo raste prosječni prihod po korisniku (posebno na paketima bez oglasa), koliko često dolazi do korekcija cijena i hoće li HBO naslovima biti teže pristupiti izvan Netflixovog ekosustava. Ako bi se, protiv očekivanja, ipak probio viši Paramountov pokušaj preuzimanja, uslijedila bi sasvim drukčija karta konsolidacije, s potencijalnim posljedicama za sportska prava, kabelske kanale i regionalne partnere.
7. Zaključak
Netflix brani preuzimanje HBO Maxa tezom da je otkaz pretplate jednostavan i da će ponuda biti bogatija. Ono o čemu šuti jest da se sa svakim takvim spajanjem smanjuje broj stvarnih alternativa. Spajanje najvećeg streamera s jednim od najvažnijih studija dodatno jača jednog „vratara“ na tržištu koje se ionako koncentrira. Američki i europski regulatori trebali bi frazu „otkaz u jednom kliku“ shvatiti kao marketinšku maglu i fokusirati se na dugoročnu cijenu, raznolikost sadržaja i utjecaj na lokalne industrije. A gledatelji bi se trebali zapitati: koliko kompanija želimo između sebe i svojih večernjih serija?
