- NASLOV I UVOD
Sukob između DJI‑a i američke regulatorne agencije FCC nije samo još jedan pravni spor Washingtona s kineskim tehnološkim divom. To je ogledni primjer kako se pojam „nacionalne sigurnosti“ koristi za preoblikovanje čitavih hardverskih tržišta. Ako agencija zadužena za komunikacije može praktično zatvoriti američko tržište za globalno vodećeg proizvođača potrošačkih dronova, sutra se na udaru mogu naći automobili, roboti ili medicinski uređaji. U nastavku analiziramo što se točno dogodilo, tko dobiva, tko gubi i kakve posljedice to može imati za Europu i regiju jugoistočne Europe.
- VIJEST UKRATKO
Kako piše Ars Technica, DJI je podnio tužbu američkom Apelacijskom sudu Devetog okruga tražeći poništenje odluke Federalne komisije za komunikacije (FCC) kojom je tvrtka uvrštena na tzv. Covered List. Riječ je o popisu komunikacijske opreme i usluga koje američke vlasti smatraju neprihvatljivim sigurnosnim rizikom. Uvrštavanje DJI‑a na listu pokrenulo je zabranu uvoza novih uvezenih dronova, koja je na snazi od 23. prosinca 2025. i u praksi najviše pogađa upravo DJI.
DJI tvrdi da je FCC prekoračila ovlasti, zanemarila propisane procedure i prekršila ustavna jamstva kada je njegove proizvode dodala na listu. Tvrtka navodi da je više puta predlagala sigurnosnu provjeru svojih uređaja, ali nikada nije dobila priliku konkretno odgovoriti na sumnje američkih vlasti.
Prema Ars Technici, FCC je ipak odobrila ograničene, vremenski ograničene iznimke za neke dronove iz Europe te za određene ključne komponente japanskih i južnokorejskih proizvođača poput Sonyja, Panasonica i Samsunga, dok je svaka oprema proizvedena u Kini ostala isključena. Paralelno, DJI se u odvojenom postupku nastoji izbiti s popisa Ministarstva obrane SAD‑a na kojem se nalaze tvrtke za koje se tvrdi da surađuju s kineskom vojskom.
- ZAŠTO JE TO VAŽNO
Ovo nije samo priča o jednoj robnoj marki. DJI drži velik dio svjetskog tržišta potrošačkih dronova i snažno je prisutan u profesionalnim segmentima – od snimanja i geodezije do građevine, poljoprivrede i javne sigurnosti. Blokada novih DJI‑evih modela na američkom tržištu preko noći mijenja dinamiku: američki i pojedini europski konkurenti dobivaju zaštitni štit, dok tisuće korisnika ostaju bez pristupa platformi na kojima su gradili posao.
Kratkoročni pobjednici su proizvođači iz SAD‑a i „prijateljskih“ država koji se mogu pozicionirati kao sigurnija alternativa kineskim rješenjima. Njima američka politika praktično djeluje kao nevidljiva carina – smanjuje konkurenciju iz Kine i otvara prostor u javnim natječajima.
Gubitnici nisu samo DJI i njegovi distributeri. Fotograf, geodet, građevinski inženjer, vatrogasac ili poljoprivrednik koji koristi DJI dronove sada se suočava s neizvjesnošću: postojeći uređaji još će godinama raditi, ali razvoj novih funkcija, rezervnih dijelova i servisa postaje upitan. Ako se, primjerice, novi Avata 360 doista pojavi u ožujku, američko tržište ga možda uopće neće vidjeti.
U pozadini je i šire pitanje tumačenja zakona. FCC je svoj Covered List izvorno usmjerio na telekomunikacijsku i mrežnu opremu. Uvrštavanje dronova u istu kategoriju stvara presedan koji se sutra može proširiti na sve – od povezanih automobila do industrijskih robota i medicinskih uređaja. Sve što ima senzore, bežičnu vezu i pristup oblaku potencijalno ulazi u zonu „komunikacijske opreme“ pod posebnim režimom.
- ŠIRA SLIKA
DJI se tako pridružuje nizu kineskih tehnoloških kompanija koje su se našle pod povećalom američkih sigurnosnih službi – od Huaweija i ZTE‑a do TikToka. U svakom slučaju granica onoga što se smatra strateškom infrastrukturom pomiče se malo dalje: od baznih stanica preko društvenih mreža do letećih kamera.
Ono što je u ovom slučaju specifično jest spoj više institucija. Ministarstvo obrane već vodi DJI na popisu poduzeća za koja tvrdi da imaju veze s kineskom vojskom, a savezni sud je 2025. ocijenio da je ministarstvo dovoljno razmotrilo dokaze. FCC sada koristi to sigurnosno ozračje kako bi opravdala vlastite, šire uvozne restrikcije – bez javno prezentiranih tehničkih dokaza o konkretnim ranjivostima u DJI‑evoj opremi.
To se uklapa u širi trend: rizik se sve češće definira prema državi podrijetla, a ne prema stvarno utvrđenim tehničkim manjkavostima. Ako ste veliki kineski dobavljač hardvera u osjetljivom segmentu – bilo da se radi o mrežnoj opremi, nadzornim kamerama ili dronovima – nosite politički teret neovisno o kvaliteti proizvoda.
Za zapadne konkurente to je prilika, ali i izazov. Američke tvrtke koje su dosad radile specijalizirane dronove za industriju i obranu pokušavaju brzo prijeći u širu, „civilnu“ domenu. U Europi, od Njemačke i Francuske do nordijskih i baltičkih država, niču proizvođači koji ciljaju profesionalne i vojne primjene. No oni tek trebaju dokazati da mogu ponuditi razinu integracije, cijene i ekosustava kakvu je DJI gradio godinama.
Rezultat je de facto fragmentacija tržišta i dupliciranje razvoja po blokovima. Otvoreno je pitanje hoće li takva „de‑globalizacija“ doista povećati sigurnost ili će prije svega povećati troškove i usporiti inovacije.
- EUROPSKI I REGIONALNI KUT
Za Europsku uniju ovo je upozorenje da će bespilotni sustavi postati sljedeće bojno polje digitalnog suvereniteta. Za razliku od SAD‑a, EU još nema jedinstvenu zabranu za DJI ili druge kineske proizvođače dronova. Naprotiv, mnoge europske službe civilne zaštite, policije, mediji i privatne tvrtke oslanjaju se upravo na DJI, jer nudi dobar omjer cijene, kvalitete i jednostavnosti korištenja.
Regulativno okruženje je, međutim, sve strože. Tu su GDPR, Direktiva NIS2, Akt o digitalnim uslugama (DSA) i nadolazeći Akt o umjetnoj inteligenciji. Nijedan od tih propisa ne cilja izravno proizvođače dronova, ali uvode visoke standarde za obradu podataka, kibernetičku sigurnost i upravljanje rizicima u kritičnoj infrastrukturi. U tom kontekstu bi eventualne europske restrikcije za DJI morale biti dobro obrazložene, a ne samo temeljene na zemlji podrijetla.
Za Hrvatsku i susjedne zemlje u regiji pitanje je prije svega praktično. Mnogi fotografi, građevinske tvrtke, poljoprivredna gospodarstva, turističke agencije i lokalne službe spašavanja koriste DJI dronove. Tržište je malo, proračuni su ograničeni, a alternativni sustavi iz Europe ili SAD‑a često su znatno skuplji. Ako bi EU ili Hrvatska krenule putem strožih ograničenja kineske opreme, posljedice bi osjetili upravo ti korisnici.
Istodobno, otvara se prostor za regionalne inicijative. Startupi iz Zagreba, Ljubljane ili Beograda koji razvijaju softver za planiranje leta, analitiku snimaka ili specijalizirane senzore, lakše mogu pronaći svoju nišu na europskom tržištu ako se traže „lokalno pouzdani“ partneri. Ključ će biti da regulatorni okvir ostane dovoljno predvidljiv i tehnološki neutralan.
- ŠTO SLIJEDI
Sam sudski postupak u SAD‑u trajat će mjesecima, vjerojatno i dulje. Ne treba očekivati da će zabrana uvoza uskoro nestati; američki sudovi tradicionalno su oprezni kada institucije nastupaju s argumentom nacionalne sigurnosti. Vjerojatniji scenarij je djelomična korekcija – primjerice zahtjev da FCC jasnije definira kriterije za uvrštavanje na listu i osigura transparentniji mehanizam žalbe.
U idućih 12 do 24 mjeseca vrijedi pratiti nekoliko pokazatelja. Prvo, hoće li SAD pojačati diplomatski pritisak na EU i NATO saveznike da ograniče korištenje kineskih dronova u javnom sektoru i obrani. Drugo, hoće li DJI ponuditi dodatne sigurnosne garancije – više obrade podataka na samom uređaju, europske podatkovne centre ili otvoreniji pristup neovisnim sigurnosnim auditima. Treće, koliko brzo će zapadni konkurenti moći povećati kapacitete i spustiti cijene.
Za tvrtke u Hrvatskoj to znači da bi već sada trebale napraviti „inventuru ovisnosti“ o pojedinom proizvođaču i razmotriti scenarije diversifikacije – barem na razini softvera, servisa i obuke. Istodobno, oni koji razvijaju vlastite dronove ili softver za njih mogli bi profitirati od potražnje za europskim i regionalnim rješenjima.
- ZAKLJUČAK
Spor DJI‑a s američkom FCC‑om nije samo pitanje toga hoće li sljedeća generacija popularnih dronova završiti na policama trgovina u SAD‑u. Riječ je o tome tko će i po kojim pravilima odlučivati koja je poveziva oprema „dovoljno sigurna“ za naše nebo i infrastrukturu. SAD očito koristi sigurnosne argumente i kao instrument industrijske politike. Europa i zemlje poput Hrvatske sada moraju odlučiti hoće li slijediti isti put ili izgraditi uravnoteženiji, na dokazima utemeljen pristup. Kad sljedeći put vidite dron iznad Jadrana ili iznad gradilišta, pravo pitanje bit će: više vjerujete zemlji proizvođača ili regulatoru koji mu je dopustio da ondje leti?
