Naslov i uvod
Zamislite da se tvornica borbenih dronova dopremi kamionom, rasklopi na rubu bojišta i u roku od 24 sata počne isporučivati nove letjelice. Upravo to želi omogućiti američki startup Firestorm Labs – i za tu viziju je upravo dobio ozbiljan novac.
Za Hrvatsku i regiju to nije samo egzotična priča iz SAD‑a. Riječ je o modelu koji bi mogao promijeniti način na koji NATO, ali i budući regionalni sukobi, rješavaju logistiku. I o pitanju hoće li Europa ostati korak iza.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, Firestorm Labs iz San Diega prikupio je 82 milijuna dolara u investicijskoj rundi serije B, koju predvodi Washington Harbour Partners. Ulaganju su se pridružili i NEA, Ondas, fond In‑Q‑Tel povezan s američkom obavještajnom zajednicom te investicijski odjeli Lockheed Martina i Booz Allena, među ostalima. Ukupno je Firestorm do sada osigurao 153 milijuna dolara kapitala.
Glavni proizvod tvrtke je xCell – proizvodna platforma smještena u standardni brodski kontejner. U kontejner je ugrađen industrijski 3D pisač tvrtke HP i prateća oprema koja omogućuje izradu konstrukcije drona u manje od 24 sata. Senzori i naoružanje se integriraju naknadno.
Dronovi se mogu konfigurirati za nadzor, elektroničko ratovanje, ali i za smrtonosne zadaće, što tvrtka otvoreno priznaje. Firestorm ostvaruje prihode kroz prodaju hardvera i ugovore s različitim granama američke vojske, uključujući ratno zrakoplovstvo. Nekoliko xCell jedinica već je u uporabi u SAD‑u i indo‑pacifičkoj regiji.
Zašto je to važno
Firestorm ne mijenja samo tehnologiju, nego i koncept: umjesto nekoliko velikih, statičnih tvornica – mreža manjih, pokretnih proizvodnih čvorišta.
Klasična vojna industrija polazi od pretpostavke da se složeni sustavi proizvode daleko od bojišta, u zaštićenim postrojenjima. Odatle se putem dugih i skupih lanaca opskrbe šalju naprijed. Rat u Ukrajini pokazao je koliko je taj model ranjiv kad protivnik raspolaže raketama i dronovima koji mogu gađati duboko u pozadinu.
Kontejnerske tvornice poput xCella rješavaju dva problema odjednom. Skraćuju logističku "crijevu" – proizvodnja se može preseliti stotinama ili tisućama kilometara bliže postrojbama. I dramatično ubrzavaju tempo prilagodbe: ako se taktika dronova promijeni ovaj tjedan, novi oblik trupa ili nosača može se isprintati već sljedeći. To vojsku približava ritmu softvera, a udaljava od sporih, višegodišnjih proizvodnih ciklusa na koje je navikla tradicionalna obrambena industrija.
Dobitnici su sigurno američko Ministarstvo obrane, koje dobiva otporniju i agilniju logistiku, te cijeli sektor defense tech startupa koji sada imaju još jedan konkretan primjer kako se može probiti do operativne uporabe. Gubitnici su oni dijelovi industrije koji se i dalje oslanjaju na krute, centralizirane pogone – i možda politička iluzija da se ratna proizvodnja uvijek odvija daleko od očiju javnosti.
Šira slika
Firestormova runda uklapa se u nekoliko šireg trenda u vojnoj tehnologiji.
Prvi je uspon tzv. potrošnih (attritable) dronova. SAD i druge zemlje ciljaju na velike flote relativno jeftinih, ponekad autonomnih letjelica koje je prihvatljivo izgubiti. Takav koncept nema smisla ako se proizvodnja ne može brzo prilagoditi i skalirati – a tu mobilne tvornice dolaze do izražaja.
Drugi trend je porast distribuirane proizvodnje. IT je već napravio skok od centralnih podatkovnih centara prema računalstvu na rubu mreže; sada se sličan pomak događa u fizičkom svijetu. Umjesto da brodovima šaljete gotove proizvode, šaljete strojeve, sirovinu i digitalne nacrte. U Ukrajini se već improvizirano printaju rezervni dijelovi i dronovi; Firestorm taj princip diže na industrijsku razinu.
Treći element je softverski način razmišljanja. Ako sutra na bojištu iskoči nova tehnika ometanja, želi se da tim inženjera prekopira lekciju u izmijenjeni dizajn drona što je prije moguće – i da se ta verzija brzo pojavi na terenu. xCell je fizička karika koja spaja tu petlju povratnih informacija.
Postoje i drugi igrači: američki Anduril, izraelski proizvođači dronova, europske kompanije koje eksperimentiraju s aditivnom proizvodnjom. Firestorm se izdvaja radikalno mobilnim pristupom i ekskluzivnim petogodišnjim dogovorom s HP‑om za korištenje industrijskog 3D ispisa u mobilnim jedinicama. To im daje prednost, ali i stavlja ih u fokus budućih rasprava o kontroli naoružanja i izvozu tehnologije.
Europski i regionalni kut
Za Europsku uniju, pa tako i za Hrvatsku, ova priča otvara neugodna pitanja.
S jedne strane, EU već neko vrijeme govori o jačanju obrambene industrije nakon početka rata u Ukrajini – od zajedničke nabave streljiva do ulaganja kroz Europski obrambeni fond. No fokus je uglavnom na širenju postojećih tvornica i kapaciteta. Mobilna, kontejnerska proizvodnja još gotovo i ne postoji u javnim dokumentima.
S druge strane, Europa ima sve preduvjete: jake proizvođače industrijskih 3D pisača u Njemačkoj i Skandinaviji, ozbiljan strojarski i metalski sektor u državama poput Njemačke, Češke ili Italije, te sve življi defense‑tech ekosustav od Baltika do Balkana. U Zagrebu, Ljubljani, Beogradu i Sarajevu raste broj startupa i tvrtki koje rade robotiku, AI i naprednu proizvodnju – znanja koja su izravno relevantna za ovakve koncepte.
Regulatorno, u igru će ući pravila o izvozu robe s dvojnom namjenom, zajednička politika izvoza oružja, te budući Akt EU o umjetnoj inteligenciji. Ako se u kontejnerske tvornice ugrade AI alati za dizajn i autonomne funkcije dronova, tko odgovara za njihovo ponašanje – proizvođač softvera, vlasnik opreme ili vojska koja je koristi? I koliko je EU spremna vidjeti američke ili druge ne‑europske mobilne tvornice na svom teritoriju tijekom budućih kriza?
Za države jugoistočne Europe, smještene na rubnim linijama NATO‑a i EU‑a, tu je i pitanje ovisnosti: hoće li uvijek ovisiti o uvozu ovakvih kapaciteta ili će sudjelovati u razvoju vlastitih, možda u sklopu zajedničkih europskih projekata.
Pogled unaprijed
U sljedećih nekoliko godina očekujmo barem tri trenda.
Prvo, pojavit će se više projekata nalik Firestormu, uključujući i europske. Neki će krenuti iz civilnih niša – hitne ispise rezervnih dijelova za oklopna vozila, primjerice – i tek kasnije zakoračiti u proizvodnju naoružanja. Tko prvi stekne iskustvo, imat će prednost u definiranju standarda.
Drugo, sve će veći dio dizajnerskog posla preuzimati algoritmi. Generativni dizajn i simulacije već danas skraćuju razvoj u autoindustriji; nije teško zamisliti slične alate za dronove koji se onda direktno povezuju s proizvodnjom u kontejneru. Izazov će biti kako ugraditi dovoljno testiranja i kontrole u sustav koji je po definiciji napravljen da bude brz.
Treće, rasprava o regulativi tek počinje. Premjestiti xCell u neku baltičku ili balkansku državu – je li to izvoz oružja, izvoz strojeva ili nešto treće? Smije li zemlja domaćin ograničiti koje se vrste opreme uopće smiju proizvoditi na njezinu tlu? I kako se sve to uklapa u postojeće sporazume o kontroli naoružanja? Od odgovora na ta pitanja ovisit će koliko brzo i u kojem obliku će se mobilna proizvodnja uopće proširiti.
Za hrvatske čitatelje važan je i pozitivan kut: kompetencije koje razvijamo u naprednoj proizvodnji, AI‑ju i robotici mogu imati dvostruku ulogu – i civilnu i obrambenu. Pitanje je hoćemo li ih usmjeriti isključivo u uvoz tuđih rješenja ili i u razvoj vlastitih, u suradnji s partnerima u EU.
Zaključak
Firestormove tvornice dronova u kontejnerima nagovještavaju budućnost u kojoj se rat ne oslanja na nekoliko golemih tvornica, nego na mrežu pokretnih mikro‑postrojenja blizu crte bojišta. Europa, uključujući Hrvatsku, još nema jasan odgovor na taj izazov. Ključno je pitanje: želimo li biti samo korisnici ovakvih sustava, sudionici u njihovu oblikovanju ili promatrači koji će o svemu odlučivati kad bude kasno?
