Naslov i uvod
Meta nije samo naručila novu seriju poslužitelja – tvrtka je otvorila višegodišnju, potencijalno 100‑milijardnu okladu na to tko će kontrolirati infrastrukturu za budući val umjetne inteligencije. Iza slogana „osobna superinteligencija” stoji vrlo konkretna priča o čipovima, gigavatima potrošnje i koncentraciji moći u rukama nekoliko globalnih platformi. U ovom tekstu razmatramo što Meta zapravo kupuje od AMD‑a, zašto je AMD pristao na tako izdašan vlasnički aranžman te što to znači za Nvidiju, za Europsku uniju i za regionalno tržište od Zagreba do ostatka Jadrana.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, Meta je s AMD‑om sklopila višegodišnji sporazum o kupnji do 100 milijardi američkih dolara vrijednih čipova. Ta količina hardvera trebala bi generirati oko šest gigavata dodatne potražnje za električnom energijom u podatkovnim centrima. Ugovor obuhvaća AMD‑ove GPU‑ove serije MI540 te najnoviju generaciju CPU‑a, pri čemu Meta sve više računa na procesore za izvođenje (inference) AI modela.
Kako navodi TechCrunch, AMD je uz to Meti dodijelio izvedeničku opciju (warrant) na do 160 milijuna redovnih dionica – otprilike 10 % tvrtke – po cijeni od 0,01 USD po dionici. Prema The Wall Street Journalu, potpuno ostvarenje prava ovisi o ispunjenju određenih poslovnih ciljeva i o tome da cijena dionice AMD‑a dosegne 600 USD; prije objave bila je oko 197 USD.
TechCrunch podsjeća i da se Meta obvezala u narednim godinama uložiti najmanje 600 milijardi dolara u američke podatkovne centre i AI infrastrukturu, uz planirani kapitalni trošak od 135 milijardi u 2026. Tvrtka u saveznoj državi Indiani gradi i plinom pogonjen kampus podatkovnih centara vrijedan 10 milijardi dolara, snage 1 gigavata, te je nedavno potpisala poseban višegodišnji ugovor za milijune Nvidijinih CPU‑ova i GPU‑ova, dok vlastiti čipovi kasne.
Zašto je to važno
Ovo nije klasični ugovor dobavljača, nego dogovor na razini industrijske politike.
Za Metu je glavni cilj osigurati pristup rijetkom resursu – računalnoj snazi za AI. Tko danas zaključa velike količine GPU‑ova i CPU‑a na više godina, sutra ima prednost u cijeni i dostupnosti, baš u trenutku kada Meta želi svoje Llama modele i „agensku“ AI duboko ugraditi u Facebook, Instagram, WhatsApp i Quest. Uz to, preko warranta na AMD‑ove dionice dio računa plaća budućim sudjelovanjem u rastu, a ne samo gotovinom.
Za AMD je riječ o prekretnici. Potencijalni kupac od 100 milijardi dolara i vlasničko povezivanje s jednim od najvećih potrošača AI hardvera na svijetu izravan su izazov Nvidiji. Struktura warranta snažno veže tržišnu vrijednost AMD‑a uz uspjeh njegove AI strategije: ako GPU‑ovi i CPU‑i ispune očekivanja, oba partnera profitiraju; ako ne, Metino razvodenje vlasništva ostaje ograničeno.
Gubitnici su svi koji takvim brojkama ne mogu konkurirati. Manji cloud‑pružatelji, europske i regionalne tvrtke te startupi morat će se zadovoljiti onim što ostane nakon što hiperskeleri poput Mete, Microsofta, Googlea i Amazona rezerviraju najbolje serije čipova – često po višoj cijeni i uz dulje rokove isporuke. Time se dodatno produbljuje jaz između nekoliko globalnih platformi i ostatka tržišta.
U pitanju je i društveni trošak. Šest gigavata dodatne potrošnje više je od vršnog opterećenja manjih europskih država. Metin kampus u Indiani, koji se oslanja na prirodni plin, pokazuje da „osobna superinteligencija“ danas znači vrlo opipljivo, ugljikom opterećeno širenje infrastrukture – u trenutku kada EU kroz Zelenu agendu i paket „Fit for 55“ pokušava ubrzano dekarbonizirati energetiku.
Šira slika
Dogovor Meta–AMD uklapa se u nekoliko već vidljivih trendova.
Prvi je utrka u AI računalnim resursima. Od 2023. gledamo kako Microsoft (s OpenAI‑jem), Google, Amazon i Meta nadmeću tko će okupiti veći klaster najnovijih GPU‑ova. Google razvija vlastite TPU‑ove, Amazon gura Trainium i Inferentiu, ali se svi i dalje oslanjaju na Nvidiju. Metina masovna narudžba kod AMD‑a najjasniji je znak do sada da nitko više ne želi biti vezan uz samo jednog proizvođača čipova.
Drugi trend je povratak modela „kapacitet za vlasništvo“. TechCrunch podsjeća da je AMD prošle jeseni sklopio sličan, vlasnički vezan dogovor s OpenAI‑jem. To podsjeća na eru pametnih telefona, kada su proizvođači unaprijed financirali proizvodne linije za ekrane ili modeme kako bi osigurali zalihe. Danas je razlika u razmjeru: potencijalnih 10 % AMD‑a na stolu u segmentu u kojem svaka vijest o AI čipovima momentalno pomiče tržišta.
Treći element je povratak CPU‑a u fokus. Nakon godina u kojima su GPU‑ovi dominirali narativom o umjetnoj inteligenciji, masovna primjena inferencije i agenata pokazuje da je potreban heterogeni stack: snažni CPU‑i koji upravljaju velikim brojem specijaliziranih akceleratora. To utječe na trošak po upitu, energetsku učinkovitost i stupanj ovisnosti o jednom jedinom dobavljaču.
Povijest nas uči da takve faze često vode konsolidaciji. Izgradnja hiperskalnih podatkovnih centara omogućila je uspon AWS‑a i ostalih; utrka u 4G/5G modemima svela je broj ključnih igrača na nekoliko. Sada se čini da u istu fazu ulazi i AI infrastruktura – s time da nekoliko globalnih kompanija de facto financira razvoj iduće generacije čipova i time definira uvjete za sve ostale.
Europski i regionalni kut
Iz europske i hrvatske perspektive ovaj je dogovor prije svega upozorenje.
Europski pružatelji oblaka, poput OVHclouda, Scalewaya ili državama bliskih telekom‑operatora, ne mogu potpisivati ugovore reda 100 milijardi dolara. Ni regionalni igrači, od hrvatskih data‑centara do pružatelja usluga u Sloveniji i Srbiji, nemaju tu težinu. Posljedica je ekosustav s dvije brzine: američki hiperskeleri s pristupom najboljem hardveru i svi ostali koji se natječu kroz niše, lokalnu prisutnost i usklađenost s GDPR‑om.
U Bruxellesu će se na ovakve aranžmane gledati kroz okvir Zakona o digitalnim tržištima (DMA), Zakona o digitalnim uslugama (DSA) i nadolazećeg Akta o umjetnoj inteligenciji. Ako šačica „vratara“ kontrolira i platforme i temeljnu računalnu infrastrukturu, pitanje poštenog pristupa za konkurente postaje vrlo konkretno. Dodatno, vlasničko povezivanje dobavljača hardvera (AMD) i pružatelja usluga (Meta) moglo bi privući pažnju tijela za zaštitu tržišnog natjecanja.
Za Hrvatsku i susjedne zemlje to znači da će većina AI rješenja – od banaka i osiguranja do javnih servisa i turizma – još dugo biti izgrađena na infrastrukturi u vlasništvu američkih tvrtki. Prednost regije može biti u tome što mnoge poslovne potrebe ne zahtijevaju „superinteligenciju“, već manje, domenski usmjerene modele koji se mogu ekonomičnije pokretati na skromnijem hardveru, uključujući lokalne ili specijalizirane EU oblake.
Pogled unaprijed
Hoće li se Metina oklada isplatiti, ovisi o nekoliko ključnih čimbenika.
Tehnički, AMD mora isporučiti konkurentne MI540 GPU‑ove i nove CPU‑e – ne samo u pogledu performansi, već i cjelokupnog ekosustava: razvojnih alata, biblioteka, podrške. Dokle god je većina AI softvera optimizirana za Nvidijin CUDA, prijelaz na AMD ostaje zahtjevniji.
Strateški, Meta mora „osobnu superinteligenciju“ pretvoriti u proizvode kojima korisnici vjeruju i koje regulatori mogu prihvatiti. To znači asistente unutar WhatsAppa, Instagrama ili uređaja za proširenu stvarnost, uz ozbiljna pitanja privatnosti, sigurnosti i širenja dezinformacija. EU Akt o umjetnoj inteligenciji nametnut će stroge obveze transparentnosti i upravljanja rizicima za ovakve visoko‑rizične sustave, što može usporiti uvođenje nekih funkcionalnosti na europskom tržištu.
Financijski, planirani capex od 135 milijardi dolara u 2026. postavlja vrlo visoka očekivanja. Ako prihodi od oglašavanja, e‑trgovine i novih AI usluga ne prate taj tempo, ulagači bi Metin AI val mogli početi doživljavati kao novu verziju pretjeranih ulaganja u metaverzum.
U iduće dvije do tri godine vrijedi pratiti hoće li i drugi hiperskeleri sklapati slične vlasnički vezane ugovore s proizvođačima čipova, koliko će se brzo povećavati udio AMD‑ovih prihoda iz AI‑a u odnosu na Nvidiju te hoće li europski regulatori početi tretirati visokoučinkovitu računalnu snagu kao „esencijalnu infrastrukturu“ s posebnim pravilima.
Zaključak
Metin mega‑ugovor s AMD‑om hrabar je pokušaj da si osigura gorivo za viziju „osobne superinteligencije“ i istodobno oslabi dominaciju Nvidije u AI hardveru. Cijena je daljnja koncentracija ekonomske, računalne i energetske moći u rukama nekoliko platformi, uz realne rizike za tržišno natjecanje i okoliš. Ključno pitanje nije koliko će čipova Meta kupiti, već hoće li iskustva umjetne inteligencije izgrađena na toj infrastrukturi opravdati društvene i okolišne troškove. Kao korisnici, tvrtke i građani – koliko smo te cijene spremni platiti?
