Naslov i uvod
Meta više ne kupuje samo čipove – sada kupuje i udio u proizvođaču tih čipova. U velikom dogovoru s AMD‑om vlasnik Facebooka i Instagrama naručuje prilagođene AI čipove ukupne snage 6 gigavata, uz mogućnost da postupno stekne do 10 % udjela u samom AMD‑u. To nije obična narudžba GPU‑ova, već nacrt za to kako će hiperskalerske kompanije financirati divovsku AI infrastrukturu kada čak i njihovi gotovinski tokovi postanu premali. U nastavku analiziramo što Meta stvarno dobiva, zašto AMD pristaje na takvu strukturu i kakve posljedice to ima za konkurenciju, EU i digitalni razvoj u Hrvatskoj i regiji.
Vijest ukratko
Prema pisanju Ars Technice, koja se poziva na Financial Times, Meta je sklopila višemilijardni ugovor s AMD‑om za nabavu prilagođenih AI čipova ukupne računske snage 6 gigavata. Direktorica AMD‑a Lisa Su navodno je investitorima objasnila da svaki gigavat računalne snage u ovom poslu vrijedi više milijardi dolara prihoda.
Kao dio aranžmana, AMD je Meti izdao izvedeni vrijednosni papir (warrant) povezan s ostvarenim narudžbama. On Meti daje pravo da u više tranši otkupi do 160 milijuna AMD‑ovih dionica po simboličnoj cijeni, kako bude realizirala nove narudžbe procesora. Ako bi iskoristila puni iznos, Meta bi mogla završiti s oko 10‑postotnim vlasničkim udjelom u AMD‑u. Warrant vrijedi do veljače 2031. i vezan je uz postizanje određenih razina cijene dionice, sve do završnog praga od 600 dolara.
Ars Technica navodi da će Meta prvu tranšu dionica dobiti u drugoj polovici godine, nakon što AMD isporuči prvi gigavat čipova. Dionice AMD‑a porasle su nakon objave dogovora za otprilike 14 % u predtrgovanju.
Zašto je to važno
Ovaj dogovor govori manje o pojedinačnim GPU‑ovima, a više o moći – financijskoj, tehnološkoj i energetskoj.
Prvo, Meta se iz uloge „samo“ najvećeg kupca pretvara u strateškog suvlasnika ključnog dobavljača. Time se djelomično štiti od eksplozije cijena GPU‑ova: ako AMD zahvaljujući AI boomu ostvari visoke marže i rast valuacije, Meta dio tog rasta ubire kroz dionice, dok istodobno troši ogroman kapital na hardware.
Drugo, AMD dobiva ono što svaki izazivač Nvidije priželjkuje: dugoročnog sidrenog kupca koji ima direktan financijski interes u uspjehu kompanije. Struktura warranta potiče Metu da ostane na AMD‑ovoj platformi i podupire povjerenje tržišta u dionicu, kako bi se dosegli zadani cjenovni pragovi. Klasičan odnos dobavljač–kupac pretvara se u svojevrsno partnerstvo.
Treće, ovo je sofisticiran način slabljenja pregovaračke moći Nvidije. Meta jasno daje do znanja da će njena AI infrastruktura biti višedobavljačka: Nvidia, AMD i vlastiti čipovi. Što je AMD jači i dublje uvezan s velikim kupcima, to Nvidia ima manje prostora za diktiranje cijena i isporuka.
Gubitnici su manji kupci – regionalni cloudovi, istraživačke ustanove, srednja poduzeća i start‑upovi – koji ne mogu unaprijed rezervirati desetke milijardi dolara vrijedne kapacitete. Kada nekoliko divova unaprijed „zaključa“ veliki dio svjetske proizvodnje AI čipova i još se pojavi u vlasničkoj strukturi proizvođača, ostalima preostaje plaćanje većih cijena i čekanje u redu.
Istodobno, sve kreativnije financiranje (dionice za čipove, garancije otkupa radi kredita, zajmovi za podatkovne centre) stvara novi oblik sistemskog rizika: ako dođe do naglog usporavanja potražnje za AI‑jem, više aktera može se istovremeno naći u problemima.
Šira slika
Posao između Mete i AMD‑a uklapa se u širi trend neobičnih financijskih i partnerskih modela oko AI infrastrukture. Ars Technica podsjeća da je AMD već ranije pomogao graditelju podatkovnih centara Crusoe da dobije kredit od 300 milijuna dolara, uz obećanje da će otkupiti AMD čipove ako Crusoe ne nađe kupce. AMD je u listopadu sklopio i sličan dogovor s OpenAI‑jem, gdje OpenAI također može doći do 10 % udjela kroz warrant.
Najbliža analogija dolazi iz zrakoplovstva. Velike aviokompanije naručuju desetke ili stotine zrakoplova od Boeinga ili Airbusa, često uz financiranje, servisne ugovore ili čak vlasničke veze. Zauzvrat dobivaju povoljnije cijene i prioritet na proizvodnoj liniji. U AI svijetu, hiperskaleri su aviokompanije, GPU‑ovi su zrakoplovi, a AMD i Nvidia natječu se tko će više proizvodnje unaprijed vezati uz nekoliko najvećih klijenata.
Energetski razmjeri dodatno pojačavaju priču. Čipovi koje Meta naručuje od AMD‑a trebali bi povlačiti oko 6 gigavata snage – članak navodi da je to usporedivo s godišnjom potrošnjom struje oko 5 milijuna američkih kućanstava. AI više nije samo priča o algoritmima; postaje ozbiljan faktor u energetskoj politici i planiranju elektroenergetske mreže.
Konkurentski gledano, ovo cementira AMD kao jedinu realno skalabilnu alternativu Nvidiji u visokoučinkovitim AI akceleratorima u dogledno vrijeme. Intel se još traži u tom segmentu, a većina start‑upova je ili preuska niša ili jednostavno nema kapital i proizvodne kapacitete.
Sve to vodi do još veće koncentracije ključne AI infrastrukture – čipova, podatkovnih centara, kapitala – u rukama malog broja američkih kompanija koje su međusobno snažno isprepletene. Za regulatore i male države to znači manje manevarskog prostora.
Europski i regionalni kut
Za Europsku uniju, a time i za Hrvatsku, ovaj dogovor je podsjetnik na tri slabe točke: tehnološki suverenitet, energiju i konkurenciju.
Prvo, suverenitet. EU kroz GDPR, Akt o digitalnim uslugama (DSA), Akt o digitalnim tržištima (DMA) i nadolazeći Akt o umjetnoj inteligenciji postavlja stroga pravila za platforme i modele, ali fizička baza – čipovi i hiperskalerski data centri – ostaje dominantno u SAD‑u. Europski akt o čipovima tek treba dati rezultate, a u međuvremenu se strateški najvažnije odluke donose u Silicijskoj dolini.
Drugo, energija. Dodatnih 6 gigavata opterećenja za jedan AI projekt jedne kompanije bio bi velik zalogaj i za energetske sustave u EU. Već danas vidimo otpor prema novim podatkovnim centrima u državama poput Irske ili Nizozemske. U Hrvatskoj, gdje se elektroenergetski sustav dodatno transformira zbog obnovljivih izvora i turizma, masivan rast AI‑računarstva podiže pitanja: hoće li AI infrastruktura biti dobrodošla, pod kojim uvjetima i gdje?
Treće, konkurencija. Ako platforma koja će u EU vjerojatno biti formalno označena kao „gatekeeper“ prema DMA – poput Mete – može steći 10 % udjela u ključnom dobavljaču čipova, postavlja se pitanje hoće li taj dobavljač ostati jednako otvoren i prema konkurentima. EU bi mogla takve međuvlasničke veze početi gledati strože, posebno kad se radi o temeljnoj infrastrukturi.
Za hrvatski i regionalni (SEE) tech ekosustav poruka je jasna: pristup najmodernijoj računskoj snazi neće se dobivati spontanom tržišnom dinamikom, nego kroz saveze. To mogu biti zajednički HPC/AI centri više država Jadransko‑jadranske regije, dogovori telekoma, operatora podatkovnih centara i države ili uključivanje u europske inicijative poput EuroHPC‑a. Bez takvih dogovora, lokalne firme i istraživači natjecat će se za ostatke kapaciteta.
Pogled unaprijed
Vrlo je vjerojatno da će i drugi slijediti Meta–AMD model. Ako Meta može dio svog kapitalnog ulaganja pretvoriti u vlasnički udio, nema razloga da slične konstrukcije ne pokušaju Microsoft, Google, Amazon ili veliki azijski igrači – s Nvidijom, AMD‑om ili novim proizvođačima.
U sljedećih godinu do dvije vrijedit će pratiti nekoliko stvari. Prvo, hoće li se pojaviti val ugovora tipa „čipovi za dionice“ i hoće li regulatorna tijela to početi tretirati kao novu vrstu vertikalne integracije. Drugo, što će se dogoditi ako potražnja za AI‑jem uspori: mogu li prevelika ulaganja u kapacitete dovesti do financijskog stresa kod proizvođača čipova i njihovih velikih kupaca?
Za Metu je ključno tehnološko pitanje: hoće li se arhitektura AI sustava razvijati u smjeru koji dugoročno odgovara AMD‑ovoj platformi za inferenciju. Ako softverski ekosustav krene drugim putem, Meta bi se mogla naći „zaključana“ u manje optimalnu tehnologiju zbog financijskih poticaja iz warranta.
Za Hrvatsku i širu regiju prilika leži u fokusiranju na specifične segmente: energetski učinkovitu AI infrastrukturu, lokalne „suverene oblake“ za državu, zdravstvo i financije, te suradnju sveučilišta i industrije na zajedničkim superračunalnim projektima. Ali to zahtijeva proaktivan pristup – ne samo regulaciju, već i pametna javna ulaganja, dugoročne ugovore o najmu računalnih resursa i, gdje ima smisla, manjinske javne udjele u ključnim objektima.
Zaključak
Dogovor Mete i AMD‑a pretvara AI računalnu snagu u financijski instrument koji čvrsto veže hiperskalerskog kupca i proizvođača čipova kroz desetljeće ulaganja i do 10 % vlasničkog udjela. Time AMD jača kao jedina ozbiljna alternativa Nvidiji, ali se moć i energetsko opterećenje još više koncentriraju u malom, američki centriranom ekosustavu. Za Hrvatsku, EU i regiju pravo je pitanje žele li ovu novu infrastrukturu samo regulirati – ili su spremne dio nje i zajednički graditi i su‑vlasnički držati.
