1. Naslov i uvod
Kad govorimo o novoj svemirskoj utrci, obično mislimo na rakete i satelite. No sve više se pokazuje da presudna točka nije u orbiti, nego na tlu: mreža antena i stanica putem kojih sateliti komuniciraju sa Zemljom. Northwood Space je upravo osigurao 100 milijuna dolara ulaganja i gotovo 50 milijuna dolara vrijedan ugovor s američkim Svemirskim snagama upravo za taj dio lanca. U nastavku analiziramo zašto je to važna prekretnica, kako mijenja odnose između komercijalnog i vojnog sektora te kakve implikacije ima za Europu i našu regiju.
2. Vijest ukratko
Kako piše TechCrunch, startup Northwood Space iz El Segunda u Kaliforniji zatvorio je rundu financiranja serije B u iznosu od 100 milijuna američkih dolara. Rundom predvodi fond Washington Harbour Partners iz Washingtona D.C., koji je posljednjih godina vrlo aktivan u svemirskom sektoru, a su‑investitor je Andreessen Horowitz. Tvrtka je manje od godinu dana ranije prikupila 30 milijuna dolara u seriji A, što pokazuje neuobičajeno brz tempo rasta.
Istovremeno, Northwood je dobio ugovor Svemirskih snaga SAD‑a vrijedan 49,8 milijuna dolara. Cilj je modernizacija takozvane satelitske kontrolne mreže – sustava zemaljskih stanica preko kojih SAD prati i upravlja ključnim državnim satelitima, uključujući GPS. TechCrunch podsjeća na izvješća američkog Državnog ureda za reviziju, koji već godinama upozorava na ograničene kapacitete i zastarjelu infrastrukturu tog sustava. Northwood razvija kompaktne zemaljske stanice s faznim antenama i planira do približno 2027. proširiti mrežu tako da učinkovito komunicira sa stotinama satelita.
3. Zašto je to važno
Northwood cilja sloj svemirske industrije koji je dugo bio u sjeni: zemaljski segment. Bez pouzdanih veza sa Zemljom, sateliti ne mogu slati podatke ni primati naredbe – a bez toga nema ni usluga ni prihoda. Eksplozija malih satelita za promatranje Zemlje, komunikacije i IoT dovela je do toga da su terminima na zemaljskim stanicama postali usko grlo.
Kombinacija velike runde i vojnog ugovora šalje jasnu poruku:
- Investitorima da se fokus pomiče s „svemirskih spektakala“ na infrastrukturne slojeve s ponavljajućim prihodima.
- Vladama da se problemi kapaciteta više ne mogu krpati, nego zahtijevaju ozbiljna ulaganja i suradnju s privatnim sektorom.
- Manjim operaterima satelita da se otvara alternativa tradicionalnim pružateljima usluga, koji su često skupi i ograničeni.
Potencijalni gubitnici su klasični operateri zemaljskih stanica koji se oslanjaju na velike antene, rigidne ugovore i ručne procese. Vertikalno integrirana mreža s faznim antenama i snažnom softverskom komponentom može ponuditi veću gustoću kapaciteta, brže postavljanje i finiju kontrolu nad prioritetima.
Istovremeno dolazi do tihe promjene ravnoteže moći. Tko nadzire zemaljsku mrežu, u praksi kontrolira pristup orbiti: vidi tko, kada i koliko komunicira, te može u kriznim situacijama odlučivati čije će se misije prioritetno opslužiti. Ako Northwood uspije, mogao bi zauzeti ulogu sličnu velikim pružateljima oblaka – samo na sloju svemirskih veza.
4. Šira slika
Northwoodov uspon uklapa se u nekoliko šire vidljivih trendova.
Prvo, svjedočimo snažnom usponu tehnologija dvojne namjene. Od 2022. nadalje američki obrambeni sektor i rizični kapital sve češće investiraju u rješenja koja imaju civilnu i vojnu upotrebu: autonomne sustave, senzore, svemirske platforme. Northwood je tipičan dual‑use primjer: ista mreža može služiti komercijalnim konstelacijama i vojnim satelitima.
Drugo, ulazimo u eru megakonstelacija. Tisuće satelita u niskoj orbiti (Starlink, OneWeb, Amazon Kuiper i mnogi manji projekti) generiraju stalni tok podataka. Veliki pružatelji oblaka odgovorili su ponudama poput AWS Ground Station i Azure Orbital, nastojeći zemaljski segment spojiti izravno na cloud. Northwood ide korak niže, gradeći gusto raspoređenu fizičku mrežu i vlastiti hardver, a potom je integrirajući s različitim oblacima i mrežama.
Treće, tu je povijesna paralela s internet infrastrukturom. U ranim danima interneta ključno usko grlo nisu bile web stranice nego podmorski kablovi i data centri. Tvrtke koje su ulagale u tu infrastrukturu postale su teško zamjenjivi stupovi digitalne ekonomije. Vrlo je vjerojatno da će se slična dinamika odigrati i u svemirskoj ekonomiji oko zemaljskog segmenta.
Za globalnu konkurenciju pitanje glasi: hoće li taj sloj kontrolirati najveći satelitski operateri, pružatelji oblaka ili specijalizirani infrastrukturni igrači? I koliko prostora ostaje za regionalne mreže u Europi i drugim dijelovima svijeta?
5. Europski i regionalni kut
Za Europu i države članice EU, uključujući Hrvatsku, ova priča ima jasnu sigurnosnu i industrijsku dimenziju. Kontinent ima vlastite sustave (Galileo, Copernicus), ali zemaljska infrastruktura je rascjepkana: ESA‑ine stanice, nacionalni vojni i civilni objekti, te komercijalni operatori poput KSAT‑a, švedskog SSC‑a ili talijanskog Leaf Spacea.
Ako američke mreže poput Northwoodove brzo narastu, postoji rizik da će i europski i regionalni satelitski projekti – uključujući one iz zemalja srednje i jugoistočne Europe – postati previše ovisni o ne‑europskoj infrastrukturi za upravljanje satelitima. To je u raskoraku s ciljevima EU o strateškoj autonomiji, koji se očituju u programima poput IRIS² i Europskog obrambenog fonda.
Istodobno, pravni okvir EU – GDPR, NIS2, pravila o kritičnoj infrastrukturi – znači da će svaka uporaba stranih zemaljskih mreža za javne ili obrambene misije biti pod posebnim povećalom. Hrvatska, kao članica EU i NATO‑a, već danas računa na američki GPS i savezničku satelitsku infrastrukturu, ali istodobno sudjeluje u razvoju europskih rješenja i ima vlastitu rastuću deep‑tech scenu u Zagrebu i drugim gradovima.
Za regiju postoji i prilika: softver za upravljanje zemaljskim stanicama, obradu satelitskih podataka i integraciju s oblakom područje je u kojem tvrtke iz Hrvatske, Slovenije ili Srbije mogu konkurirati znanjem, bez ogromnih ulaganja u hardver. Postojeće kompetencije u telekomunikacijama, elektronici i obrambenoj industriji (npr. u domeni dronova i senzora) mogu se relativno lako prenijeti u svemirski sektor.
6. Pogled unaprijed
Što možemo očekivati u sljedećih petak do deset godina?
Konsolidaciju mreža zemaljskih stanica: nekoliko globalnih igrača s velikim kapitalom i tisućama antena, te veći broj manjih, specijaliziranih ili regionalnih operatera.
Jače spajanje satelitskih veza s telekomima i oblakom: satelit će sve više izgledati kao još jedan „backhaul“ za 5G i fiksne mreže. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se europski telekomi i oblačni pružatelji snažnije uključiti u zemaljski segment kako bi smanjili ovisnost o stranim mrežama.
Više regulative i sigurnosnih zahtjeva: kako zemlje prepoznaju zemaljske stanice kao kritičnu infrastrukturu, rast će zahtjevi za lokalnim vlasništvom, kontrolom nad podacima i cyber‑sigurnošću. EU već sada kroz NIS2 i buduće sektorske propise uvodi strože standarde, što će utjecati i na potencijalne operacije tvrtki poput Northwooda na europskom tlu.
Za male države, poput Hrvatske, ključna je odluka hoće li biti samo korisnici tuđe infrastrukture ili će ciljano razvijati nišne kompetencije – primjerice u softveru, analitici satelitskih podataka ili specijaliziranim zemaljskim stanicama za pojedine aplikacije (pomorstvo, poljoprivreda, nadzor okoliša na Jadranu).
7. Zaključak
Northwood Space pokazuje da se težište svemirske utrke polako spušta s lansirnih rampi na zemaljske antene. Onaj tko kontrolira vezu između orbite i mreže, kontrolira i značajan dio vrijednosti svemirske ekonomije. Pitanje za Europu i našu regiju nije hoće li koristiti takve mreže – to je neizbježno – nego hoće li imati vlastiti utjecaj na njihovu strukturu, standarde i vlasništvo. Još ima vremena da se u tome odigra aktivna uloga.
