Naslov i uvod
Tehnološke konferencije često se svode na ista lica na pozornici, generičke panele i gomilu vizitki koje završe u ladici. SusHi Tech Tokyo 2026 pokušava dokazati da se to može radikalno drukčije. Umjesto da gradi mit oko keynota, Tokio gradi stroj za dogovaranje poslova: tisuće unaprijed zakazanih sastanaka, jasno definirani izazovi gradova i korporacija te hibridni formati koji uključuju i one koji ne mogu putovati. U nastavku analiziram što taj model znači za startupe, velike igrače i što bi Hrvatska i regija trebale naučiti iz ovog japanskog eksperimenta.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, SusHi Tech Tokyo 2026 održat će se od 27. do 29. travnja u centru Tokyo Big Sight i okupiti oko 60.000 sudionika. Sudjeluje 750 startupova izlagača, od čega približno 400 dolazi iz inozemstva, uz 151 sadržajni program i delegacije gradova iz gotovo 50 država.
Ključna brojka su otprilike 10.000 unaprijed dogovorenih poslovnih sastanaka. Oni se ugovaraju putem službene aplikacije koja funkcionira kao sustav za spajanje: sudionici ispunjavaju detaljne profile, navode što traže, algoritam predlaže relevantne kontakte, a kroz aplikaciju se odmah mogu dogovoriti termini u posebno uređenim zonama za sastanke.
Program događaja preokreće uobičajene uloge. Gradovi i korporacije — među partnerima su Sony, Google, Microsoft i Mizuho — nastupaju s tzv. obrnutim pitchevima, gdje javno iznose probleme i pozivaju startupe da ponude rješenja. Dvanaest tematskih klastera (logistika, life‑science, željeznica, klimatske tehnologije itd.) naglasak stavlja na su‑kreiranje projekata. Poseban paviljon rezerviran je za 45 „SusHi Tech Global Startups“, brzorastućih japanskih tvrtki koje podržava Tokijska metropolitanska vlada.
Za one koji ne mogu fizički doći, organizator nudi zanimljiv oblik udaljenog sudjelovanja: osoblje se kreće sajmom s uređajima na kojima se prikazuje lice udaljenog sudionika, pa on može u stvarnom vremenu razgovarati s izlagačima i posjetiteljima.
Zašto je to važno
SusHi Tech formalizira ono što većina osnivača tiho zna: jedino što se na konferenciji doista računa jesu razgovori koji vode do konkretnog posla. Sve drugo je pozadina i zabava.
Ugradnjom 10.000 strukturiranih sastanaka u samu arhitekturu događaja, Tokio zamjenjuje dio slučajnosti sustavom. Startupi dobivaju predvidljiviji povrat na uloženo vrijeme i novac: umjesto „idemo vidjeti koga ćemo upoznati“, u Japan putuju s kalendarom već unaprijed ispunjenim sastancima s investitorima, kupcima i partnerima.
Dobitnici su svi koji stižu s jasno artikuliranim potrebama: korporacije s otvorenim inovacijskim prazninama, gradovi koji traže pametna rješenja za promet, energiju ili upravljanje, ali i startupi koji razumiju kako se ulazi u nabavne procese i javne natječaje. Gubitnici su klasični „show first“ događaji, gdje je networking prepušten kombinaciji sreće i osobnog šarma.
Model također mijenja ravnotežu moći. Kada velika banka, telekom ili grad na pozornici priznaju da im treba pomoć izvana, otvaraju vrata specijaliziranim timovima iz cijelog svijeta. No ti timovi moraju igrati ozbiljnu igru: manje pitch‑teatralnosti, više rada na integraciji, regulativi i mjerljivim rezultatima. Organizatorima pak raste pritisak da pokažu dokaz o učinku, ne samo lijepe fotografije pune dvorane.
U osnovi, Tokio ispituje može li se inovacijsko umrežavanje pretvoriti u uređen tržišni mehanizam.
Šira slika
SusHi Tech je logičan nastavak trendova koje već vidimo na drugim stranama svijeta.
Veliki startup događaji poput Slusha, Web Summita ili VivaTecha već godinama razvijaju vlastite aplikacije za spajanje osnivača i investitora, rezervaciju 1‑na‑1 sastanaka i filtriranje po interesima. Razlika je u tome što Tokio taj element stavlja u samo središte priče, umjesto da ga tretira kao sporedan alat.
Drugi trend je jača uloga države i gradova kao aktivnih kupaca inovacija. U EU‑u to vidimo kroz programe pametnih gradova, zelene tranzicije i različite „GovTech“ inicijative. U našoj regiji polako niču gradski hubovi u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu ili Sarajevu, ali često ostaju na razini hackathona i pilot‑projekata. Tokijski obrnuti pitch je u biti javni poziv: „evo našeg problema, tko ga zna riješiti?“ – pred globalnom publikom.
Treći element je hibridnost. Nakon pandemije postalo je jasno da puni povratak na staro, s konstantnim letovima, nema smisla, ali ni čisto online konferencije ne funkcioniraju. SusHi Techov model s „ljudskim avatarima“ koji nose ekrane po sajmu možda je improviziran, ali hvata bit: fizički događaj, a ipak pristup onima koji ne mogu putovati iz Splita, Skopja ili Varšave.
U usporedbi s tipičnim američkim događajima fokusiranima na vlastite ekosustave jedne kompanije, Tokio je razlomljeniji: mnoštvo manjih dogovora između startupa, korporacija i gradova. To zapravo bolje odražava realnost europskog i jugoistočnoeuropskog tržišta, gdje vrijednost često nastaje u kombiniranju više specijaliziranih igrača, a ne u jednoj dominantnoj platformi.
Europski i regionalni aspekt
Za hrvatske i regionalne startupe SusHi Tech je zanimljiva ulazna točka na japansko i šire azijsko tržište, do kojeg je inače teško doći bez snažnih kontakata. Sporazumi između EU‑a i Japana već su olakšali trgovinu, ali pravni okvir sam po sebi ne stvara sastanke. Ovdje ih Tokio doslovno ugrađuje u format događaja.
Gradovi i regije iz Europe već šalju vlastite delegacije sa „svojim“ startupovima; sasvim je realno očekivati da će se u budućnosti pojaviti i partnerstva iz Zagreba, Rijeke ili Osijeka, bilo samostalno, bilo kroz zajedničke nastupe s drugim gradovima EU‑a. Koncept obrnutog pitcha lako bi se mogao preuzeti u hrvatske programe pametnih gradova, IT javne nabave ili projekte financirane iz EU fondova – umjesto apstraktnih konferencija, vrlo konkretni izazovi i traženje rješenja od poduzetnika.
Istodobno, europska regulativa postavlja jasne okvire. Aplikacije koje obrađuju detaljne profesionalne profile, povijest komunikacije i sastanaka potpadaju pod GDPR; organizatori u EU‑u morat će biti posebno pažljivi oko svrhe obrade, rokova čuvanja podataka i transparentnosti algoritama. Nadolazeći Akt o umjetnoj inteligenciji dodatno će regulirati kako se smije koristiti AI za rangiranje i preporuku kontakata.
Za velike igrače u regiji – telekome, energetske kompanije, banke, logističke tvrtke – poruka je jednostavna: ako jasno ne izgovorite svoje izazove i ne izađete na tržište inovacija, netko drugi će to učiniti umjesto vas i povezati se s najboljim timovima iz Tokija, Berlina ili Talina.
Pogled unaprijed
Ako SusHi Tech uspije pokazati da se značajan dio tih 10.000 sastanaka pretvorio u pilote, ugovore ili investicije, u idućih 12–24 mjeseca vidjet ćemo niz kopija i varijacija. Vrlo je vjerojatno da će se aplikacija događaja pretvoriti u stalnu platformu, a godišnji sajam postati „fizički vrhunac“ kontinuiranog toka prilika.
To otvara nekoliko važnih pitanja. Tko kontrolira i monetizira podatke o mreži kontakata i rezultatima sastanaka? Hoće li algoritmi prirodno gurati naprijed već financirane startupe iz velikih centara poput Berlina ili Londona, dok će timovi iz manjih ekosustava – recimo Zagreba ili Niša – teže dolaziti do vidljivosti? Može li se pojaviti model „plati pa ćeš biti bolje uparen“, koji potkopava ideju otvorenog tržišta inovacija?
S druge strane, model otvara priliku i za specijalizirane regionalne događaje: klimatsko‑energetski deal‑summit na Jadranu vezan uz obnovljive izvore i turizam, industrijski AI forum u srednjoj Europi, regionalni gov‑tech skup fokusiran na digitalizaciju javne uprave na zapadnom Balkanu. Tokio pokazuje da se konferencija može dizajnirati s transakcijom u centru; finu granicu između „previše transakcijski“ i „nedovoljno strukturirano“ tek treba pronaći.
Pravi sud o vrijednosti ovog modela donijet će sami sudionici, kada za godinu dana otvore svoje CRM‑ove i pogledaju: koliko je konkretnih prilika doista nastalo zahvaljujući Tokiju.
Zaključak
SusHi Tech Tokyo manje je show, a više eksperiment: mogu li se tehnološki sajmovi pretvoriti u mjerljivu infrastrukturu za dogovaranje poslova. Ako uspije, podići će ljestvicu i za europske i regionalne događaje, osobito one koje velikim dijelom plaćaju javna sredstva. Za osnivače, gradove i korporacije iz Hrvatske i susjedstva poruka je jasna: konferencije više nisu izlet, nego investicija u tok prilika. Ključno pitanje više nije idem li, nego povećava li ovaj format moj stvarni pipeline i povrat na uloženo vrijeme.
