1. Naslov i uvod
AI‑revolucija je u poslovnim planovima izgledala jednostavno: hiperskalarni podatkovni centri izlaze iz skupih gradova na jeftino ruralno zemljište, poljoprivrednici prodaju oranice za iznose o kojima se do jučer moglo samo sanjati i svi su zadovoljni. No na terenu, barem u SAD‑u, događa se nešto sasvim drugo.
Brojni američki poljoprivrednici danas hladno odbijaju ponude od više desetaka milijuna dolara kako bi zadržali zemlju, način života i zajednicu. Taj otpor nije samo emotivna priča s američkog Srednjeg zapada. On razotkriva vrlo konkretne granice rasta AI‑infrastrukture – i signalizira sukobe koji bi sutra mogli stići i na europske, pa tako i hrvatske oranice.
2. Vijest ukratko
Kako piše Ars Technica, pozivajući se na izvještavanje Guardiana i drugih američkih medija, posrednici koji rade za velike tehnološke kompanije posljednjih mjeseci agresivno obilaze poljoprivrednike diljem SAD‑a s ponudama za otkup zemljišta radi izgradnje novih podatkovnih centara.
Meta na su ruralna područja sa slabijim prostornim planiranjem, jeftinijom energijom i vodom te velikim, kompaktnim parcelama. Ponuđene cijene često višestruko premašuju uobičajenu vrijednost zemljišta. U jednom okrugu u Kentuckyju starija poljoprivrednica dobila je ponudu veću od 30 milijuna dolara za stotine hektara, a susjedi slične iznose. U Wisconsinu se spominju ponude od 70–80 milijuna dolara za nekoliko tisuća hektara.
Ponude uglavnom dolaze preko posrednika koji bez potpisa ugovora o tajnosti ne žele otkriti tko je krajnji kupac ni kakav se objekt planira. Unatoč krhkom stanju američke poljoprivrede i stalnom padu broja farmi, mnogi vlasnici takve ponude kategorički odbijaju, pozivajući se na obiteljsko naslijeđe, brigu za susjede i strah od dugoročnog utjecaja na okoliš i zajednicu. Neki idu i korak dalje te uključuju zemljišta u državne programe zaštite poljoprivrednog tla kako bi trajno onemogućili prenamjenu za industrijske projekte.
3. Zašto je to važno
Ako gledamo isključivo financijski, odluka da se odbije nekoliko desetaka milijuna dolara usred nestabilnog poljoprivrednog tržišta izgleda nerazumno. No ovaj sukob razotkriva tri duboka problema u načinu na koji AI‑industrija pristupa fizičkoj infrastrukturi.
Prvo, zemlja nije samo ulazni trošak u Excel tablici. Za višegeneracijske obiteljske farme ona je dom, identitet, mirovina i obiteljska povijest u jednom. Prodaja za podatkovni centar nije samo „dobar deal“, nego konačna promjena pejzaža i načina života cijele zajednice. Standardni pristup hiperskalera – pojaviti se s ogromnim čekom, NDA‑om i maglovitim obećanjima o radnim mjestima – potpuno promašuje taj kontekst.
Drugo, negativni učinci AI‑infrastrukture ostaju lokalno, dok se koristi prelijevaju globalno. Buka, kamioni, višegodišnja gradnja, svjetlosno zagađenje, potrošnja vode i potencijalne kemikalije (poput PFAS‑a) ostaju u selu. Dobit – dodatni kapacitet za AI, cloud usluge, profiti na burzi – odlazi u sjedišta korporacija i velike gradove. Bez jasnih, pravno obvezujućih koristi za lokalnu zajednicu i čvrstih ekoloških garancija, otpor nije nostalgija, nego racionalan odgovor.
Treće, fizičke granice rasta AI‑a se sustavno podcjenjuju. U fokusu su GPU‑ovi i veličina modela, a mnogo manje hektari, megavati i kubici vode. Ars Technica prenosi procjene prema kojima će globalni rast podatkovnih centara u sljedećim godinama zahtijevati desetke tisuća novih hektara. Činjenica da poljoprivrednici već danas uspješno koče projekte snažan je signal da bi ključni ograničavajući faktor AI‑a mogli postati upravo prostor i lokalna politika, a ne samo čipovi.
Na kratki rok gube developeri i tehnološke kompanije koje su ruralna područja doživljavale kao „laku metu“. Dobivaju lokalne zajednice koje otkrivaju vlastitu pregovaračku snagu te regulatori koje će ova situacija prisiliti da konačno iscrtaju jasnu kartu – gdje podatkovni centri imaju smisla, a gdje jednostavno ne.
4. Šira slika
Ove priče nisu izolirani incidenti, nego dio većeg globalnog trenda: svaki novi val velike infrastrukture u početku se sudara s lokalnim otporom.
U Europi to već vidimo. Nizozemska je nakon velike polemike oko planiranog Meta podatkovnog centra u Zeewoldeu praktički zaustavila nove hiperskale. U Irskoj su u Dublinskoj regiji zbog ograničenja elektroenergetske mreže znatno postroženi uvjeti za nova postrojenja. U Njemačkoj se sve češće raspravlja o tome koliko je smisleno „betonirati“ skupi urbani i prigradski prostor za objekte koji troše goleme količine struje, a otvaraju relativno malo radnih mjesta.
AI dodatno pojačava pritisak. Treniranje velikih modela i pružanje usluga u stvarnom vremenu traži ogromne grozdove poslužitelja i snažne sustave hlađenja, idealno blizu obnovljivih izvora energije. To gura investitore iz tradicionalnih industrijskih zona prema ruralnim područjima – upravo tamo gdje je poljoprivreda najjača i gdje ljudi zemljište doživljavaju najosobnije.
Povijest nas uči da se ovakvi sukobi s vremenom institucionaliziraju. Željeznice, autoceste, plinovodi, vjetroparkovi – svi su prošli kroz fazu divljeg širenja, snažnog otpora, a potom uspostave strožih pravila, participacije javnosti i skuplje, ali predvidljivije izgradnje. Podatkovni centri su danas otprilike na sredini te krivulje.
Za globalnu konkurenciju to ima jasnu posljedicu: države i regije koje uspiju ponuditi kombinaciju pouzdane energije, jasnih pravila i smislenog dijaloga s lokalnom zajednicom bit će privlačnije investitorima od onih koje se oslanjaju na tajne ugovore i guranje projekata „na silu“.
5. Europski i hrvatski kut
Što ova priča znači za Hrvatsku i širu regiju? EU jasno poručuje da želi više digitalne suverenosti – što u praksi znači više računalnih kapaciteta na europskom tlu. To automatski znači i više podatkovnih centara.
Istovremeno, Unija ima snažan regulatorni okvir: Direktiva o energetskoj učinkovitosti uvodi obvezu detaljnog izvještavanja velikih podatkovnih centara o potrošnji energije i vode; Uredba o umjetnoj inteligenciji povećava politički fokus na održivost AI‑a; Zeleni plan i pravila o zaštiti prirode ograničavaju mogućnost betoniranja kvalitetnog zemljišta.
Za Hrvatsku, članicu EU s relativno malim, ali rastućim digitalnim sektorom, to je dvosjekli mač. S jedne strane, Zagreb, ali i gradovi poput Splita i Osijeka nastoje privući više IT‑investicija i regionalnih data‑hubova. S druge strane, imamo ograničene količine kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta, osjetljivu Slavoniju i Baranju, Liku s ograničenim vodnim resursima na lokalnoj razini, te sve veću svijest o važnosti prehrambene sigurnosti.
Ako bi veći AI‑podatkovni centri sutra tražili lokacije upravo na plodnim ravnicama uz postojeće dalekovode, lokalni otpor bi mogao biti vrlo sličan američkom. Razumna strategija za Hrvatsku i susjedne zemlje SEE‑a jest jasna: prioritetno koristiti brownfield lokacije, postojeće industrijske zone, područja uz elektroenergetska postrojenja ili luke, i tek u krajnjoj nuždi dirati u najkvalitetniju oranicu.
6. Pogled unaprijed
U sljedećih nekoliko godina možemo očekivati nekoliko ključnih pomaka.
1. Nacionalne karte za podatkovne centre. Vlade će morati vrlo konkretno odgovoriti gdje su „zelene zone“ za velike kampuse, a gdje crvene. To znači koordinaciju ministarstava zaduženih za digitalizaciju, energetiku, poljoprivredu i prostorno uređenje. Za Hrvatsku bi to značilo integraciju podatkovnih centara u prostorne planove na državnoj i županijskoj razini, umjesto ad‑hoc odluka.
2. Obvezni paketi koristi za lokalnu zajednicu. Veliki AI‑kampus od 200–500 MW pored sela neće proći samo na obećanjima o radnim mjestima. Bit će potrebni jasni dogovori o podjeli poreznih prihoda, ulaganjima u lokalnu infrastrukturu (vodovod, škole, bolnice), korištenju pročišćene vode, ograničenju buke i obveznoj upotrebi otpadne topline za grijanje naselja gdje je to moguće.
3. Jačanje instrumenata zaštite poljoprivrednog zemljišta. Primjer američkog farmera koji je svoje parcele stavio pod program trajne zaštite može inspirirati slične modele u EU. To mogu biti posebne kategorije „strateškog“ poljoprivrednog tla, fondovi za otkup i očuvanje zemljišta ili kombinirani projekti poljoprivrede i obnovljivih izvora (npr. agrivoltaika) kao alternativa potpunoj prenamjeni.
Otvoreno ostaje pitanje hoće li tehnološki napredak u učinkovitosti AI‑modela dovoljno usporiti rast potražnje za fizičkom infrastrukturom ili će nove primjene (autonomni sustavi, generativni video, masovna personalizacija) sve to poništiti. Ne znamo ni kako će buduća EU i nacionalna regulativa PFAS‑a i vode preoblikovati karte prihvatljivih lokacija.
Za donositelje odluka i investitore poruka je jasna: rizik prihvatljivosti u zajednici i prostornog planiranja više nije fusnota, već središnji element poslovnog modela AI‑infrastrukture.
7. Zaključak
Američki poljoprivrednici koji odbijaju milijunske ponude za podatkovne centre ne bježe od budućnosti; oni nam pokazuju njezine granice. Podsjećaju nas da „oblak“ u stvarnosti stoji na vrlo konkretnom tlu, koje ima svoju povijest, kulturu i vlasnike koji nisu spremni sve to prodati, ma koliko velika bila cifra.
Pitanje za Hrvatsku i Europu nije hoćemo li graditi više podatkovnih centara, nego kako i gdje. Hoćemo li unaprijed definirati pravila igre koja štite i digitalni razvoj i poljoprivredu – ili ćemo, poput SAD‑a, dopustiti da se borba između AI‑a i njiva vodi dvorište po dvorište i jutro po jutro?
