Naslov i uvod
Dokumenti iz slučaja Jeffreyja Epsteina ne otkrivaju samo mračnu stranu politike i visokog društva. Najnovji set materijala ulazi i duboko u priču o električnim vozilima – jednom od najvećih tehnoloških hypeova proteklog desetljeća. Iza rendera futurističkih automobila i priča o „budućnosti mobilnosti“ nalazimo posrednike poput Davida Sterna, nejasne vlasničke strukture i investitore čiji je moralni dosje bio manje bitan od veličine uloga. U ovom tekstu ne prepričavamo TechCrunch, nego analiziramo što ova otkrića govore o kulturi rizika u Silicijskoj dolini i kakve pouke nosi za hrvatske i regionalne startupe.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, novoobjavljeni dokumenti američkog Ministarstva pravosuđa vezani uz Jeffreyja Epsteina sadrže opsežnu e‑mail korespondenciju između Epsteina i malo poznatog poduzetnika Davida Sterna. Novinar Sean O’Kane rekonstruirao je kako je Stern – opisan kao njemački biznismen s vezama u Kini i s princom Andrewom – između otprilike 2014. i 2018. pokušavao uključiti Epsteina u ulaganja u više startupova električnih vozila.
Stern je Epsteinu nudio prilike u Faraday Future, Lucid Motors i Canoo. Iz mailova se vidi da je tražio od Epsteina da preko banaka poput Morgan Stanleyja sazna detalje o prikupljanju kapitala u Lucidu i mogućem interesu Forda, te raspravljao kako kupiti udjele po „rasprodajnim“ cijenama i brzo ih preprodati. Epstein na kraju nije uložio u te kompanije, ali je Stern postao rani investitor u Canoo, koji je u međuvremenu bankrotirao.
Sve se to događa godinama nakon što je Epstein 2008. priznao krivnju za seksualna kaznena djela nad maloljetnicom – činjenicu koja je u tehnološkim krugovima bila poznata, ali često svjesno zanemarivana.
Zašto je to važno
Na površini, ovo izgleda kao još jedan skandal u seriji „Epstein i elita“. No za tehnološki i klimatski ekosustav radi se o puno dubljem problemu.
Sektor električnih vozila jedan je od najkapitalno zahtjevnijih uopće: tvornice, baterije, dobavni lanci, regulativa, brend. Takvo okruženje prirodno privlači specifičnu vrstu posrednika – ljude koji znaju kako premještati novac preko granica, koristiti veze u investicijskim bankama i eksploatirati informacijske rupe. Prema TechCrunchu, Stern je upravo takav igrač i pokušavao je Epsteinovim kontaktima otvoriti nova vrata.
Tko u tom sustavu dobiva? Posrednici i investitori koji su spremni ignorirati crvene zastavice ako je potencijalni povrat dovoljno velik. Tko gubi? Zaposlenici, dobavljači i mali dioničari tvrtki poput Canoo‑a, koji kasno saznaju da dio „vizionarskih“ ulagača zapravo igra kratkoročne financijske igre, a ne gradi dugoročnu industriju.
Tu je i simbolična poruka: činjenica da je Epstein, i nakon presude 2008., ostao „koristan kontakt“ u Silicijskoj dolini, jasno govori gdje su stvarni prioriteti dijela tog ekosustava. Industrija koja voli govoriti o „promjeni svijeta“ bila je sasvim spremna sjediti za istim stolom s osuđenim predatorom, sve dok je donosio pristup moći i novcu.
Poanta nije da su Lucid, Faraday ili drugi startupovi „Epsteinove firme“ – nisu. Poanta je da je okruženje prikupljanja kapitala bilo dovoljno porozno da ljudi poput Sterna i Epsteina budu uopće u igri. Za osnivače iz Zagreba, Ljubljane ili Beograda koji danas traže veće runde za AI, climate‑tech ili fintech, to je jasna lekcija: pitanje „odakle je novac?“ nije birokratski detalj, nego strateško pitanje preživljavanja.
Šira slika
Da bismo razumjeli kako je Stern mogao kružiti oko toliko EV‑deala, moramo ga staviti u kontekst već viđenih investicijskih valova.
Val „mobilnosti“ sredinom 2010‑ih – autonomna vozila, EV, ride‑sharing – imao je istu strukturu kao današnji hype oko generativne AI ili jučerašnja kripto‑groznica. Kada se jedna grana proglasi „budućnošću svega“, kapital pohrli brže nego što se stignu izgraditi čvrsti standardi provjere. Fondovi ne žele propustiti sljedeći „unicorna“, banke traže priče rasta za svoje klijente, a u toj gužvi kroz stražnja vrata ulaze i poluanonimni investitori s egzotičnim strukturama.
Takve situacije smo već gledali: dot‑com balon, solarni paneli, 3G licence. Uvijek ista lekcija – u trenutku opće euforije, netransparentnost vlasničke strukture doživljava se kao „sitnica“ u odnosu na priliku za rast. Tek kad glazba stane, javnost i regulator postave pitanje: tko je zapravo sve bio za stolom?
Za razliku od tradicionalne autoindustrije u Detroitu ili Stuttgartu, Silicijska dolina je posebno osjetljiva jer mit o „disruptivnom genijalcu“ gura u drugi plan vrlo prizemna pitanja vlasništva i kontrole. TechCrunch podsjeća da su u jednom trenutku u EV‑igri istovremeno bili kineski državni igrači, tajvanski industrijalci i zapadni posrednici, često preko teško pratljivih konstrukcija. Za Sterna i Epsteina, kako sugeriraju mailovi, to nije bila industrijska vizija, nego čista financijska matematika: kupi jeftino, prodaj skuplje kad uđe strateški igrač poput Forda.
Ako vam to zvuči poznato, trebala bi. Današnji AI‑val pokazuje iste obrasce: ogromne runde, novi „fondovi“ bez jasne povijesti, geopolitički osjetljivi investitori. Epsteinovi EV mailovi su podsjetnik da hype uvijek privlači i dobar i loš kapital – i da je na osnivačima i fondovima da razlikuju jedno od drugog.
Europski i regionalni kut
Za Hrvatsku i širu regiju ovo razotkrivanje dolazi u trenutku kada EU uvodi sve stroža pravila za digitalna tržišta i tokove kapitala. Uz GDPR, Digital Services Act i nadolazeći AI Act, u igru ulaze i nova pravila protiv pranja novca, registri stvarnih vlasnika te jači nadzor nad stranim ulaganjima u „strateške sektore“.
Na razini prakse, međutim, startup scene od Ljubljane do Skopja i dalje često gledaju na porijeklo kapitala kroz prizmu: „Tko je spreman uopće ulagati ovdje?“. Zbog male veličine tržišta, oslanjamo se na strane fondove, family office strukture i korporativne investitore – od Bliskog istoka do Azije. To je realnost, ali i razlog više da se standardi provjere podignu.
Europski regulatorni okvir daje nam alate: javne registre vlasništva, AML pravila, mogućnost provjere reputacije ulagača. No ti alati vrijede samo ako ih domaći fondovi i osnivači stvarno koriste. Kao što više nitko ozbiljan ne lansira proizvod bez razmišljanja o GDPR‑u, tako bi i pitanje „tko sjedi na našem cap tableu“ trebalo postati dio osnovne higijene, a ne neugodna tema koju guramo pod tepih.
Za velike europske proizvođače – VW, Stellantis, Mercedes – konzervativniji pristup i snažniji compliance imaju i jednu prednost: teško je da „misteriozni posrednik“ potiho progura veliki strateški paket dionica. Startupi u regiji taj luksuz nemaju, pa upravo zato moraju biti dvostruko pažljiviji.
Pogled unaprijed
Što dalje?
Prvo, možemo očekivati postepeno zaoštravanje due diligencea prema investitorima. KYC i AML procedure, koje su standard u bankama, polako ulaze i u svijet VC‑a i growth equityja. U sljedećih nekoliko godina, veće runde u osjetljivim sektorima – klimatske tehnologije, AI, poluvodiči – vjerojatno će uključivati detaljnu provjeru krajnjih vlasnika kapitala.
Drugo, slijedit će dodatne novinarske i regulatorne istrage o starim hype ciklusima: tko je stvarno financirao rane pokušaje autonomne vožnje, mikromobilnost ili prve kineske EV startupe? Epsteinovi dokumenti daju imena i trag komunikacije; netko će ih prije ili kasnije početi križno provjeravati s prospektima, burzovnim prijavama i sudskim spisima.
Treće, može doći i do novih pravila. EU već širi režim provjere stranih ulaganja u kritičnu infrastrukturu; nije nemoguće da se sličan koncept proširi i na ključne tehnologije. U kombinaciji s AI Actom to znači da pitanje „tko vas financira“ postaje dio šire priče o digitalnom suverenitetu.
Za osnivače u Hrvatskoj i regiji u tome se krije i prilika: transparentnost može postati diferencijator. Startup koji otvoreno pokaže od koga dolazi novac, kakva su prava ulagača i kakve su obveze prema ranim investitorima, gradi povjerenje koje je teško kupiti oglasima. Nadzorni odbori i savjetnici bi etiku ulaganja trebali tretirati kao dio upravljanja rizicima, a ne samo kao „PR priču“.
Zaključak
Epsteinovi mailovi o ulaganjima u EV ne diskreditiraju električna vozila ni inovacije, nego kulturu koja je netransparentan kapital tretirala kao bezopasan ubrzivač rasta. Spremnost dijela Silicijske doline da i nakon presude ostane u Epsteinovoj orbiti zbog mogućih dealova ozbiljno je upozorenje i za našu, manju scenu: ako vi ne upravljate svjesno porijeklom novca u svom projektu, netko drugi – novinar, regulator ili sud – to će kad‑tad učiniti umjesto vas. Pitanje je samo hoćemo li aktualni AI‑val iskoristiti da naučimo tu lekciju ili ćemo je još jednom ignorirati.
