1. Naslov i uvod
Klasičan akceleratorski paket – nekoliko stotina tisuća dolara za 7–10 % udjela i poznati logo – sve je teže prodati najboljim osnivačima. Neo Alija Partovija sada u Silicijskoj dolini postavlja neugodno pitanje: što ako bi akceleratori prestali inzistirati na velikim udjelima i uzeli tek mali komadić samo kod zaista vrhunskih timova?
U nastavku analiziramo kako novi program Neo Residency preokreće ekonomiju akceleratora, zašto je taj model racionalan za Neo, ali opasan za konkurenciju, te što znači za hrvatske i regionalne startupe u EU kontekstu.
2. Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, investitor Ali Partovi – poznat po ranim ulaganjima u Facebook, Cursor i Kalshi – ponovno je posložio akceleratorski program svog fonda pod nazivom Neo Residency, uz iznimno povoljne uvjete za osnivače.
Počevši od ovog ljeta, Neo planira u svaku od otprilike 12–15 startupova po kohorti investirati 750.000 USD putem SAFE ugovora bez ograničenja valuacije. Umjesto da odmah uzme fiksni postotak, Neo će svoj udio dobiti tek u sljedećoj rundi s cjenovno određenom valuacijom. Ako se ta runda dogodi na 15 milijuna USD, Neo završava s oko 5 %; ako valuacija naraste na 100 milijuna USD, udio pada na približno 0,75 %.
Program uključuje i studentsku stazu: Neo će po kohorti odabrati 5–8 studenata ili malih timova i dodijeliti im 40.000 USD bespovratnih sredstava za jedan semestar rada na projektu, bez uzimanja vlasničkog udjela. Godišnje su predviđene dvije kohorte s najviše 20 timova svaka, uz kombinaciju rada u Neovu uredu u San Franciscu, intenzivnog bootcampa i mentorstva oko 30 iskusnih stručnjaka.
3. Zašto je to važno
Neo napada samu srž akceleratorskog modela: siguran i relativno velik vlasnički udio u svakoj tvrtki.
Kako podsjeća TechCrunch, Y Combinator i dalje nudi oko 7 % za 125.000 USD, plus dodatno ulaganje preko SAFE‑a bez limita valuacije i s MFN klauzulom. Program Speedrun fonda Andreessen Horowitz obično ulaže oko 500.000 USD za 10 %. Poruka je ista: želimo ozbiljan dio svake tvrtke koja prođe kroz naš program.
Neo poručuje suprotno: zadovoljit ćemo se malim, fleksibilnim udjelom u vrlo uskom krugu iznimnih timova.
Što iz toga slijedi:
Najbolji osnivači dobivaju još jaču pregovaračku poziciju. Ako jaki AI ili deep‑tech tim iz Zagreba, Ljubljane ili Beograda može ionako podići seed rundu uz valuacije od 20–50 milijuna USD, teško je opravdati davanje 7–10 % samo zbog brenda akceleratora. Neov model ostavlja cap table znatno čišćim.
Za Neo je ovo čista strategija “outliera”. Udio od 0,75–5 % izgleda malen – osim ako vjerujete da više puta možete izabrati tvrtke razine Cursorja koje završavaju na desecima milijardi. U tom scenariju ti udjeli postaju jeftine opcije na ekstremno talentirane timove.
Za ostale akceleratore ovo je neugodna cjenovna utakmica. YC, Techstars i mnogi europski programi imaju budžete, timove i alumni mreže temeljene na stabilnom priljevu vlasničkih udjela. Ako najtraženiji osnivači počnu tražiti uvjete nalik Neu, cijela logika „veliki volumen, fiksni postotak“ se urušava.
Rizik za Neo je očit: ako selekcija ne bude izvanredno precizna, udjeli će biti premali da bi fond ostvario očekivane povrate. Partovi ipak vjeruje da je sposobnost biranja iznimnih timova – potvrđena ranim ulaskom u Cursor – njihova ključna prednost. Ako je u pravu, pritisak na promjene u ostatku industrije bit će neminovan.
4. Šira slika
Neov potez uklapa se u širi trend: kapitala ima sve više, ali dobar „signal“ je sve rjeđi.
Nekada je akcelerator značio prvenstveno pristup novcu i osnovnoj edukaciji. Danas vrhunski tehnički timovi, posebno u umjetnoj inteligenciji i developer alatima, dobivaju hladne e‑mailove fondova iz San Francisca već tijekom faksa ili doktorata. Novac više nije glavno usko grlo; važnija je oznaka vjerodostojnosti.
Zato vidimo:
- Programe poput a16z Speedrun, koji više liče na stroj za generiranje dealflowa i brenda, nego na školu za poduzetnike.
- Mikro‑akceleratore unutar fondova, čija je glavna funkcija privlačenje talenata.
- Zajednice tipa On Deck (u ranoj fazi), koje su pokušale odvojiti mrežu i znanje od vlasničkih udjela.
Neo ide najdalje. Residency je zapravo kurirani pečat visokog signala. Ako prođete, tržište poručuje: ovaj tim je prošao Neov filter. Upravo taj signal kasniji seed i Series A investitori plaćaju.
Povijesno je sličnu ulogu imao Y Combinator u svojim ranim godinama, kada su kohorte bile male i brutalno selektivne. Kako je volumen rastao, signal se razvodnio. Neo sada pokušava rekreirati taj rani YC – u 2026., u vrijeme kada su posebno AI valuacije toliko visoke da i jedan postotak u pravoj tvrtki može vratiti cijeli fond.
Ako model uspije, možemo očekivati da će se i drugi veliki fondovi okušati u vlastitim „rezidencijama“: malim, prestižnim programima s minimalnom dilucijom koji će više nalikovati agencijama za talente nego klasičnim akceleratorima.
5. Europski i regionalni kut (Hrvatska i SEE)
Za Hrvatsku i jugoistočnu Europu Neo Residency je istovremeno nova šansa i upozorenje.
S jedne strane, otvara se dodatni kanal za vrhunske timove iz Zagreba, Splita, Rijeke, Ljubljane, Beograda, Sarajeva ili Skoplja prema američkom kapitalu i mrežama, bez skupe rane dilucije. Tri mjeseca u San Franciscu uz potencijalno 1–5 % udjela lakše je opravdati nego davanje desetine tvrtke manjem lokalnom akceleratoru.
S druge strane, to pojačava odljev talenata iz regionalnog ekosustava. Dok EU razvija regulativu poput GDPR‑a, Digital Services Acta, Digital Markets Acta i budućeg AI Acta, kako bi stvorila predvidljivo okruženje, najambiciozniji deep‑tech osnivači i dalje gledaju prema Delawarea i NASDAQ‑u. Neo samo dodatno olakšava taj put.
Tu je i pravni aspekt: SAFE još uvijek nije do kraja standardiziran u većini država regije. U Hrvatskoj i susjednim zemljama češći su konvertibilni zajmovi ili klasične equity runde. To u praksi znači da će mnoge ekipe koje uđu u Neo vrlo rano osnovati američki holding, pa se intelektualno vlasništvo i glavni dionički kapital sele izvan Europe.
U regiji već postoje alternativni programi – od lokalnih akceleratora u Zagrebu i Ljubljani, preko projekata poput Fil Rouge Capitala, do europskih igrača poput Entrepreneur Firsta, Antlera, Station F‑a i drugih. Neki od njih već smanjuju udjele i jačaju mentorski dio. No, kombinaciju minimalne dilucije, mikrokohorti i globalnog prestiža zasad nema nitko.
Za Hrvatsku, kao članicu EU, ovo je i pitanje industrijske politike: hoćemo li ostati samo „dobavljač“ talenata, ili ćemo stvoriti dovoljno atraktivne modele da barem dio najveće vrijednosti ostane na Jadranu i u regiji.
6. Što slijedi
Ključno pitanje za Neo je može li ovaj model potkrijepiti rezultatima, a ne samo marketingom.
U narednim godinama možemo očekivati:
Ekstremno selektivan upis. S najviše 40 timova godišnje i ovako dobrim uvjetima, ulazak u Residency bit će teži od upisa na mnoge vrhunske fakultete. Za hrvatske i regionalne timove to znači da će od prvog dana morati ciljati globalno, ne lokalno tržište.
Eksperimente drugih fondova. Neki europski i američki VC fondovi vjerojatno će pokrenuti slične „rezidencijalne“ programe, posebno za AI, climate‑tech i B2B SaaS. U početku kao dodatak postojećim modelima, dugoročno možda kao zamjenu za klasične akceleratore.
Tihi pritisak na YC i velike brendove. Y Combinator neće odmah mijenjati svoj deal – njihov brend je i dalje iznimno jak. No, ako za 2–3 godine najglasnije AI priče nose oznaku Neo, a ne YC, interno će rasti pritisak da se standardni uvjeti prilagode.
Za hrvatske i regionalne osnivače ostaje više otvorenih pitanja:
- Ima li više smisla graditi tvrtku uz europski kapital, uz puno usklađivanja s EU regulativom (GDPR, DSA, DMA, AI Act), ili se isplati rano prebaciti strukturu u SAD?
- Mogu li domaći fondovi, uz podršku EU i nacionalnih programa, ponuditi konkurentne, nisko‑dilutivne modele, a da ne ugroze vlastitu održivost?
Ako Neo u sljedećih nekoliko godina pokaže nekoliko „mega‑pobjednika“ koji su prošli kroz Residency, rasprava o pravednoj diluciji u ranoj fazi pojačat će se i u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu.
7. Zaključak
Neo Residency je jasna oklada na to da u današnjem tržištu rane faze signal i prestiž vrijede više od nekoliko dodatnih postotaka vlasništva. Za malu grupu iznimnih timova, to je vjerojatno jedan od najatraktivnijih programa na svijetu. Za ostatak ekosustava, to je podsjetnik da se standardi brzo mijenjaju.
Pitanje za Hrvatsku i širu regiju jest hoćemo li samo promatrati kako naši najbolji osnivači odlaze u ovakve „rezidencije“ u San Franciscu, ili ćemo i sami izgraditi modele koji poštuju osnivače dovoljno da im ne traže 10 % tvrtke na samom početku.
