Naslov i uvod
Priča o „PayPal mafiji“ dobiva svoju AI verziju – i ulog je znatno veći. Iz OpenAI‑ja je u posljednjih nekoliko godina izrasla čitava generacija osnivača koji pokrivaju gotovo svaki segment tržišta umjetne inteligencije: od temeljnih modela i tražilica do agenata za poduzeća, robotike, klimatskih tehnologija i materijala. To nije tek simpatična anegdota iz Silicijske doline, nego nova struktura moći u globalnom AI ekosustavu. U nastavku analiziram što nam popis „OpenAI mafije“, koji je sastavio TechCrunch, govori o koncentraciji kapitala, utjecaja i rizika – te što to znači za Hrvatsku i regiju.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, bivši zaposlenici OpenAI‑ja osnovali su najmanje 18 značajnih startupova. Među njima su izravni rivali poput Anthropica i Muskove xAI, zatim platforme poput Perplexityja (pretraživanje uz pomoć AI), Adepta i Applied Computea (AI agenti za rad), robotičke tvrtke poput Covarianta i Prosper Roboticsa te deep‑tech pothvati kao što su Periodic Labs (otkrivanje novih materijala) i Living Carbon (genetski unaprijeđene biljke za veće upijanje CO₂).
TechCrunch navodi i vrlo visoke valuacije: Anthropic je procijenjen na oko 380 milijardi dolara, Safe Superintelligence na 32 milijarde bez komercijalnog proizvoda, Perplexity na 20 milijardi, a Thinking Machines Lab na 12 milijardi dolara. Drugi, poput Periodic Labsa ili Adepta, prikupili su stotine milijuna dolara već u ranim fazama razvoja.
Većina tih tvrtki smještena je u SAD‑u, prvenstveno u području San Francisca, uz manja središta u Londonu i Tel Avivu. Mnogi osnivači istovremeno postaju investitori u druge projekte bivših kolega, stvarajući gusto isprepletenu mrežu između startupova, fondova rizičnog kapitala i velikih tehnoloških kompanija.
Zašto je to važno
„OpenAI mafija“ nije samo zgodan nadimak – to je indikator sve veće koncentracije moći na samom vrhu razvoja umjetne inteligencije.
Prije svega, vidimo kako se kapital slijeva u vrlo uzak krug. U trenutku kad se većina poduzetnika bori za skromne seed runde, spin‑out tvrtke s OpenAI pedigreom dižu stotine milijuna ili čak milijarde dolara i prije nego što imaju jasan proizvod. Ulagači ne kupuju samo tehnologiju, nego pristup mreži: istim investitorima, istim dobavljačima računalnih resursa (GPU‑ovima), istom talent poolu.
Od toga najviše profitiraju alumni osnivači, fondovi koji dobro poznaju taj krug i velike korporacije koje mogu „apsorbirati“ cijele timove bez formalnih akvizicija OpenAI‑ja. Amazonovo zapošljavanje osnivača Adepta i vodstva Covarianta tipičan je primjer takvog „mekog preuzimanja“ znanja.
Gubitnici su manje vidljivi. Neovisni AI startupovi bez ove pozadinske priče imaju još teži pristup kapitalu, medijima i GPU‑ovima. S gledišta društva, ključne odluke o tome kako AI treba funkcionirati sve se više donose unutar relativno homogene skupine ljudi, čije su vrijednosti i poticaji oblikovani u jednoj organizaciji.
Umjesto prave tržišne utakmice, lako možemo dobiti svojevrsni „meki kartel“: više formalno odvojenih tvrtki, ali s vrlo sličnim pogledom na svijet, blisko povezanim investitorima i gotovo istim razvojnim smjerom – još jači modeli, još brža komercijalizacija.
Šira slika
Fenomen utjecajnih alumni mreža nije nov: „PayPal mafija“ stvorila je Teslu, SpaceX i LinkedIn; bivši zaposlenici Googlea i Mete pokrenuli su brojne SaaS i consumer projekte. No OpenAI val razlikuje se u tri ključna aspekta.
1. Ekstremna kapitalna zahtjevnost. Trening konkurentnih temeljnih modela zahtijeva milijarde eura ulaganja u infrastrukturu i specijalizirani hardver. To automatski eliminira većinu klasičnih startup osnivača. „Ex‑OpenAI“ etiketa zato funkcionira kao ključ koji otvara vrata takvim mega rundama.
2. Sustavna važnost proizvoda. Dok su tvrtke iz PayPal mafije mijenjale pojedine industrije, OpenAI alumni oblikuju infrastrukturu koja će posredno utjecati na sve: kako tražimo informacije (Perplexity), kako radimo s dokumentima i procesima (Adept, Applied Compute, Worktrace), kako otkrivamo nove materijale (Periodic Labs) ili rješavamo klimatske izazove (Living Carbon). Greške, pristranosti ili sigurnosni propusti u takvim sustavima imaju dalekosežne posljedice.
3. Zamućene granice konkurencije. Na popisu TechCruncha već sada vidimo obrasce u kojima ljudi napuštaju OpenAI, osnivaju konkurentsku tvrtku (Anthropic, xAI), a zatim se dio tima vraća u isti ekosustav ili prelazi u druge tehnološke gigante. Takva cirkulacija otežava procjenu stvarne neovisnosti igrača – i otvara nova pitanja za tijela za zaštitu tržišnog natjecanja.
Paralelno se događaju tri trenda:
- veliki igrači sve češće prakticiraju „acqui‑hire“ – zapošljavanje cijelih timova umjesto formalnih akvizicija – kako bi izbjegli antimonopolne probleme;
- formira se globalna elita „AI domorodaca“ koja postavlja tehničke i etičke standarde prije nego što regulatori stignu reagirati;
- u specijaliziranim nišama (agenti, klima, robotika) alumni OpenAI‑ja već u startu definiraju ljestvicu koju svi ostali moraju doseći.
Ako su 2010‑e bile desetljeće startup ekosustava, 2020‑e postaju desetljeće ekosustava talenta – a najjači se trenutačno vrti oko OpenAI‑ja.
Europski i regionalni kut
Za EU i za Hrvatsku to ima nekoliko specifičnih implikacija.
Prvo, rizik ovisnosti. Ako jezgru globalne AI infrastrukture kontrolira uzak krug američkih tvrtki i njihovih spin‑outova, Europa – uključujući Hrvatsku – riskira da ostane uloga „pametno reguliranog klijenta“. Imat ćemo AI Act, GDPR i druge propise, ali će smjer tehnologije zadavati netko drugi.
Drugo, postoje i naše „mikro mafije“. U Europi već vidimo alumni mreže iz DeepMinda, DeepLa, ali i s tehničkih sveučilišta poput ETH Züricha, EPFL‑a, TUM‑a, ali i Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu ili ETF‑a u Beogradu. U Zagrebu, Ljubljani, Beogradu i Sarajevu raste generacija inženjera koja odrađuje „staž“ u velikim kompanijama, a potom pokreće vlastite projekte.
Treće, regulativa EU‑a je dvosjekli mač. Akt o umjetnoj inteligenciji, Digital Services Act i Digital Markets Act ograničavaju neke agresivne pristupe korištenju podataka, što može usporiti lokalne startupove u odnosu na američke. No istovremeno stvaraju tržišnu priliku: tvrtke iz EU‑a, pa tako i iz Hrvatske, mogu od početka graditi rješenja koja su „compliance‑native“ i time privlačnija velikim europskim korisnicima.
Za Hrvatsku je ključno pitanje hoćemo li se zadovoljiti izvozom talenata u ove globalne mreže ili ćemo uspjeti izgraditi vlastite. Bez većih fondova rizičnog kapitala u regiji, hrabrije javne nabave (npr. država koja svjesno kupuje domaća AI rješenja) i bolje regionalne suradnje, ostat ćemo pretežno dobavljači pameti za tuđe ekosustave.
Pogled unaprijed
U sljedećim godinama vrijedi pratiti nekoliko pravaca.
1. Drugi val spin‑outova nakon IPO‑a. Ako OpenAI i Anthropic izađu na burzu, rani zaposlenici dobit će značajnu likvidnost. Logičan korak za mnoge bit će pokretanje vlastitih startupova, ovaj put možda još specijaliziranijih (AI čipovi, alati za sigurnost i audit modela, automatizirani laboratoriji). Taj val bi mogao stići oko 2027.–2028.
2. Reakcija regulatora. Do sada se nadzorna tijela uglavnom fokusiraju na pojedinačne tvrtke. Fenomen „OpenAI mafije“ tražit će promjenu perspektive: analiziranje mreža, zajedničkih ulagatelja, međusobnih vlasničkih udjela i fluktuacije kadrova. Pitanje hoće li se to tretirati kao koordinirano ponašanje, čak i bez formalnih kartelnih dogovora, tek dolazi na dnevni red.
3. Borba za standarde. Startupovi iz ove mreže već sada de facto definiraju pravila: kako AI tražilice tretiraju izvore, što znači „sigurna superinteligencija“, kako agenti prate i automatiziraju rad zaposlenika. Ako isti krug ljudi istovremeno piše kod i piše narativ o etici, ostatak svijeta – uključujući EU i Hrvatsku – lako može završiti u ulozi onoga koji samo reagira.
Za osnivače u Hrvatskoj i regiji prilika je u gradnji rješenja koja su interoperabilna, ali ne i ovisna: otvoreni modeli, suvereni oblaci, jaki on‑device pristupi i proizvodi dizajnirani oko europskog pravnog okvira i lokalnih potreba (turizam, industrija, javna uprava).
Zaključak
„OpenAI mafija“ pokazuje da se moć u umjetnoj inteligenciji sve više seli iz pojedinačnih korporacija u mreže bivših zaposlenika koje koncentriraju kapital, talente i narativ. To može dramatično ubrzati inovacije, ali i suziti spektar vizija o tome kako AI treba izgledati – i tko na njemu zarađuje. Ključno pitanje za Hrvatsku i Europu glasi: hoćemo li ostati u gravitacijskom polju tog ekosustava ili ćemo izgraditi vlastite, konkurentne AI konstelacije?
