1. Naslov i uvod
Kad pomislite na „stari PC“, vjerojatno vidite više od sive kutije – možda vlak na tiskanoj pločici, balon od koda, robote iz jaja. Velik dio te vizualne mašte duguje se Robertu Tinneyju, glavnom ilustratoru naslovnica časopisa Byte u ranim danima osobnog računalstva. Tinney je preminuo u 78. godini, ali njegova ostavština je iznenađujuće aktualna: u doba generativne umjetne inteligencije i jeftinog stocka postaje bolno jasno koliko nam danas nedostaju ljudi koji znaju tehnologiju pretvoriti u priču – i sliku.
2. Vijest ukratko
Prema pisanju Ars Technice, ilustrator Robert Tinney umro je 1. veljače 2026. u Bakeru u saveznoj državi Louisiana, u dobi od 78 godina. Tinney je bio glavni autor naslovnica računalnog časopisa Byte od 1975. do kasnih osamdesetih godina i u tom je razdoblju izradio više od 80 naslovnih ilustracija koje su obilježile ranu PC eru.
Kako navodi Ars Technica, radio je uglavnom airbrushem i bojama Designers Gouache, odabranima zbog intenzivnih, neprozirnih boja i glatke završnice. Svaka naslovnica nastajala je nakon telefonskih razgovora s urednicima o temi broja, a sam proces slikanja trajao je oko tjedan dana. Tinney je isticao da su na njega snažno utjecali umjetnici poput Renéa Magrittea i M. C. Eschera; kroz metafore i nadrealne prizore prikazivao je umjetnu inteligenciju, mreže, programske jezike i druga apstraktna područja računalstva.
Krajem osamdesetih Byte se postupno okrenuo fotografiji proizvoda umjesto naručenih ilustracija; Tinneyjeva posljednja naslovnica objavljena je u rujnu 1990. uz 15. obljetnicu časopisa. Kasnije je radio za elektroničke tvrtke i proizvođače softvera, bavio se portretima i prihvatio digitalne alate poput Photoshopa. Iza sebe je ostavio suprugu, troje djece, devetero unučadi i jedno praunuče.
3. Zašto je to važno
Tinney nije bio samo „onaj koji je crtao za Byte“. Bio je jedan od prvih ljudi koji je osobnom računalu dao vizualni jezik. U trenutku kad su računala većini bila nedostupni strojevi u tvornicama i institutima, njegove su naslovnice sugerirale nešto drugo: da će taj stroj jednoga dana sjediti na vašem stolu i da to nije razlog za strah, nego za znatiželju.
Vizualne metafore nisu ukras, nego most. Prije nego što razumijete kako radi procesor, razumijete priču: vlak koji juri kroz tiskanu pločicu, sat pretvoren u mikro‑računalo, balon kao metafora za novi programski jezik. Time se tehničke teme spuštaju na razinu svakodnevnog iskustva.
Od toga nisu profitirali samo Byte i njegovi oglašivači. Generacije inženjera, programera i „geekova“ – i u Hrvatskoj i u široj regiji, preko uvezenih časopisa, fotokopija i kasnije interneta – formirale su sliku o računalima uz Tinneyjeve motive. Oni su učili da je računalo prostor za eksperimentiranje, a ne samo gotov proizvod.
Kad pogledamo današnji vizualni svijet tehnologije, razlika je očita. Dominiraju fotografije uređaja, screenshotovi, generičke ilustracije u brend bojama. Tekstovi o umjetnoj inteligenciji, cloudu ili kibernetičkoj sigurnosti gotovo uvijek su popraćeni istim ključevima, mozak‑od‑žila i plavim svjetlima. Takve slike ne objašnjavaju – one stvaraju distancu.
Još je zanimljivije da Tinney nije bio tehničar. Osjećao se pomalo nelagodno među urednicima‑inženjerima jer nije govorio njihov jezik. Upravo zato je morao tražiti rješenja koja će razumjeti bilo tko, ne samo stručnjaci. U vrijeme kad nam pojmovi poput „model temeljnice“, „vektorski embedding“ ili „kvantni bit“ opet odskaču od svakodnevice, takvi prevoditelji izvana nedostaju – a mi ih mijenjamo promptovima.
4. Šira slika
Tinneyjev odlazak događa se u trenutku kad se drastično promijenilo ne samo što radimo s računalima, nego i kako se računalna industrija prikazuje.
Sedamdesetih i osamdesetih ilustracija je bila glavno sredstvo za tumačenje tehnologije. Uz Byte u SAD‑u, i europske su revije – od njemačkog c’t i Chipa do britanskog Personal Computer Worlda – koristile crteže i metafore kako bi objasnile nove koncepte. Čak i jugoslavenski časopisi poput Racunara, Mikro kluba ili domaćih Spectrum/Commodore fanzina oslanjali su se na crteže i stripovske forme.
S povećanjem tržišta i borbom za oglašivače naslovnice su se pretvorile u katalog proizvoda. Prvo su se redali kućišta i monitori, kasnije prijenosnici, mobiteli, gadgeti. U fokusu više nije bilo „što ovo znači“, nego „koliko ovo košta“.
Danas dio posla koji je Tinney radio rukom obavlja generativna umjetna inteligencija. Portal treba sliku za temu o AI‑ju? Dovoljno je nekoliko riječi u Midjourney ili DALL·E i u sekundi nastaje lijepa, ali potpuno zamjenjiva ilustracija. Isto radi i konkurencija.
Povijest nas uči da takav pristup ima cijenu. Sjetimo se naslovnica znanstvene fantastike sredinom 20. stoljeća – često pretjeranih, ali utjecajnih na maštu stvarnih znanstvenika. Tinney je slično djelovao na generaciju mikro‑računalnih entuzijasta, ali s više nježnog humora i aluzija.
U usporedbi s današnjim korporativnim vizualnim jezikom – od Appleovih sjajnih videa do „productivity“ montaža Microsofta – Tinneyjeve naslovnice djeluju poput tihog otpora. One govore: smisao računala nastaje u rukama korisnika, ne u marketinškom odjelu. To je vrijedna perspektiva dok raspravljamo hoće li umjetna inteligencija ostati pod kontrolom nekoliko globalnih platformi ili će je ljudi moći prilagoditi svojim potrebama.
5. Europska i regionalna perspektiva
Byte je bio američki časopis, ali njegovi su se primjerci i ideje širili i po Europi i po bivšoj Jugoslaviji. U laboratorijima i klubovima od Zagreba do Ljubljane i Beograda mogli ste vidjeti preslikane ili donesene naslovnice, koje su utjecale i na lokalne autore.
Regionalni časopisi – Racunar, Svet kompjutera, kasnije hrvatski PC časopisi – suočavali su se s istim problemom: kako objasniti mreže, operacijske sustave ili programiranje ljudima koji nisu završili FER. Ilustracije i stripovi neko su vrijeme bili glavno oruđe, prije nego što su i ovdje prevladale fotografije hardvera.
Danas je Hrvatska dio Europske unije koja sve više definira pravila digitalne igre: GDPR, Akt o digitalnim uslugama, Akt o digitalnim tržištima i nadolazeći Akt o umjetnoj inteligenciji. No način na koji institucije javnosti objašnjavaju te teme često je vizualno krajnje siromašan – generičke sličice lokota, koda i servera.
Za društva u tranziciji, poput hrvatskog ili šireg jugoistočnog susjedstva, to nije nebitan detalj. Povjerenje u institucije i velike tehnološke tvrtke je krhko, digitalna pismenost vrlo neujednačena. Ako ljudima ne pokažemo razumljive slike o tome što AI i regulacija znače za njihove poslove, zdravstvo ili školu, teško ćemo ih uključiti u raspravu.
Tinneyjev pristup mogao bi biti putokaz: kompleksne teme treba prikazati kroz prizore koje ljudi prepoznaju iz vlastitog života. U regiji postoji sve snažnija scena ilustratora i dizajnera – od Zagreba i Ljubljane do Beograda i Sarajeva – koji bi to mogli odraditi izvrsno, kad bi im mediji, tvrtke i javna uprava dali prostor.
6. Pogled unaprijed
Kratkoročno je lako zamisliti što slijedi: tekstovi s omiljenim Tinneyjevim naslovnicama, možda izložba u nekom muzeju informatike, posebna izdanja za kolekcionare. Netko će sigurno pokušati istrenirati „Tinney‑style“ model u nekoj slikovnoj AI.
Važnije je pitanje što ćemo iz ove priče izvući za budućnost.
- Mediji: Hoće li ijedna tehnološka redakcija u Hrvatskoj ili regiji sustavno uložiti u autorske ilustracije za veće teme – umjesto da sve rješava stockom i AI‑jem?
- Tvrtke: Startupi i IT tvrtke iz Zagreba, Splita ili Ljubljane danas često komuniciraju istim vizualnim jezikom kao i kolege iz San Francisca. Oni koji se usude ispričati drugačiju vizualnu priču mogli bi se lakše istaknuti na globalnom tržištu.
- Država i EU: U provedbi europskog Akta o AI‑ju, nacionalnih digitalnih strategija i kurikularnih reformi, vizualno objašnjavanje tehnologije trebalo bi biti dio digitalne pismenosti, a ne sporedna misao.
Naravno, originalna ilustracija je skuplja i sporija od klika na „Generate“. No ako ozbiljno mislimo s odgovornom i uključivom digitalnom transformacijom, ulaganje u razumljive priče – i slike – nije luksuz nego preduvjet.
Era osobnih računala imala je Tinneyja da bi iz silicija napravio narativ. Era umjetne inteligencije trebat će novu generaciju vizualnih pripovjedača – možda iz potpuno drugih kulturnih i geografskih konteksta – koji će s podacima i algoritmima učiniti ono što je on činio s čipovima i pločicama.
7. Zaključak
Robert Tinney pomogao je čitavoj generaciji zamisliti što bi osobno računalo moglo biti, puno prije nego što je postalo svakodnevica. Njegova smrt podsjeća koliko je današnji vizualni jezik tehnologije postao generičan i plitak – i koliko ovisimo o novim ljudima koji će tehnologiju ponovno učiniti razumljivom i bliskom. Kad sljedeći put vidite istu plavu „AI“ sličicu kao i jučer, vrijedi se zapitati: ako je takva naša slika budućnosti, kakvu budućnost uopće gradimo?
