Naslov i uvod
Dok se svi bave nestašicom GPU‑ova, pravo usko grlo umjetne inteligencije sve se više seli na drugo mjesto: na optičke veze koje te čipove povezuju. Troje bivših inženjera SpaceX‑a upravo je prikupilo značajnu investiciju kako bi se uhvatili u koštac upravo s tim slojem infrastrukture. Njihov startup, Mesh Optical Technologies, želi u SAD‑u pokrenuti masovnu proizvodnju optičkih transceivera i smanjiti ovisnost o dobavnim lancima koje danas u velikoj mjeri kontrolira Kina.
To nije samo još jedna priča „ex‑SpaceX osniva startup“. To je signal da će sljedeća faza AI utrke biti određena energetskom učinkovitošću, međupovezivanjem i geopolitičkim odnosima – a ne samo veličinom modela. Za Hrvatsku i širu regiju to otvara i rizike i prilike.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, Mesh Optical Technologies iz Los Angelesa zatvorio je rundu financiranja Serie A u iznosu od 50 milijuna američkih dolara, koju predvodi fond Thrive Capital. Tvrtku su osnovali troje bivših inženjera SpaceX‑a – Travis Brashears (CEO), Cameron Ramos (predsjednik) i Serena Grown‑Haeberli (VP za proizvode) – koji su ranije radili na optičkim vezama između satelita u mreži Starlink.
Mesh razvija i planira u velikim serijama proizvoditi optičke transceivere: module koji pretvaraju svjetlosne signale u optičkom vlaknu ili laserskoj vezi u električne signale za poslužitelje i ubrzivače. Takvi moduli ključni su za povezivanje velikih GPU klastera koji treniraju i pokreću moderne AI modele. TechCrunch podsjeća da je jedan etablirani američki dobavljač, AOI, prošle godine dobio ugovor vrijedan oko 4 milijarde dolara za opskrbu AWS podatkovnih centara sličnim komponentama.
Plan Mesh‑a je da unutar godine dana dođe do proizvodnje oko 1.000 jedinica dnevno, čime bi se tvrtka do 2027.–2028. mogla kvalificirati za velike ugovore s hiperskalnim operaterima. Osnivači i investitori naglašavaju da žele izgraditi dobavni lanac izvan Kine i osloniti se na visoko automatiziranu „lights‑out“ proizvodnju u SAD‑u. Trenutni dizajn modula izostavlja jedan čest, ali energetski vrlo zahtjevan element, što bi moglo smanjiti potrošnju energije GPU klastera za nekoliko postotaka.
Zašto je to važno
Posljednjih godinu i pol rasprava o AI infrastrukturi gotovo se u potpunosti vrti oko nestašice NVIDIA i AMD akceleratora. No u velikim podatkovnim centrima stvarno ograničenje sustava sve se više pomiče s čiste računske snage na međupovezivanje: propusnost, latenciju i energiju po prenesenom bitu. Optički transceivers upravo su u toj točki.
Svaki veći klaster ubrzivača treba više optičkih modula po čipu. TechCrunch prenosi procjenu osnivača da sustav s milijun GPU‑ova može zahtijevati nekoliko milijuna transceivera. Čak i da su svi potrebni čipovi dostupni, mogućnost treniranja najvećih modela i dalje je ograničena time koliko brzo i učinkovito ti čipovi mogu međusobno razmjenjivati podatke.
Tu Mesh želi zauzeti poziciju. Ako njihov dizajn doista smanji potrošnju energije klastera za 3–5 %, to je na skali hiperskalnih centara golemo. Danas govorimo o objektima snage stotina megavata. Nekoliko postotaka može odlučiti hoće li projekt dobiti dozvole lokalnih vlasti i energetskih regulatora – ili će naići na zid.
Potencijalni dobitnici:
- hiperskalni pružatelji oblaka i AI laboratoriji, koji dobivaju više performansi po wattu i dodatne opcije u segmentu gdje dominira nekoliko dobavljača;
- američke institucije, koje žele ključne AI komponente proizvoditi u zemljama saveznicama, a ne u Kini.
Potencijalni gubitnici:
- postojeći proizvođači optičkih modula, posebno kineske tvrtke koje danas kontroliraju velik dio volumena;
- korisnici oblaka, koji bi kratkoročno mogli plaćati nešto višu cijenu ako „sigurnije“ zapadne dobavne lance prati i veći trošak.
U suštini gledamo industrijsku politiku u formi deep‑tech startupa. Tehnički izazov – visoko automatizirana fotonička proizvodnja – je ozbiljan, ali trenutak u kojem Mesh nastaje jednako je određen i geopolitičkom brigom oko ovisnosti o kineskoj proizvodnji.
Šira slika
Mesh se uklapa u nekoliko većih trendova u području AI i podatkovnih centara.
Prvo, utrka u AI seli se u mrežni sloj. Nakon GPU‑ova došli su specijalizirani čipovi (TPU, Trainium, vlastiti ASIC‑i hiperskalera). Sljedeća bitka vodi se u switch‑evima, optici i topologijama mreža. Uspjeh velikih jezičnih modela sve više ovisi o tome koliko se tisuće ubrzivača mogu ponašati kao jedan „virtualni superračunalo“. To je prije svega problem međusobnog povezivanja.
Drugo, vidimo jasan pomak s radiofrekvencija prema fotonici. Unutar podatkovnih centara bakar brzo gubi utrku na udaljenostima većim od nekoliko metara. Između podatkovnih centara sve se češće koriste laserske veze slobodnog prostora, ista vrsta tehnologije koju su osnivači Mesh‑a razvijali za Starlink.
Treće, Mesh je dio trenda reindustrijalizacije i „friend‑shoringa“. Američki CHIPS Act naglasak stavlja na poluvodiče, ali se sve više shvaća da kritične točke AI lanca često nisu sami čipovi, nego moduli oko njih: optika, napredni paketi, napajanje – a mnogo tog znanja i kapaciteta danas je koncentrirano u Kini.
Povijesna paralela postoji u telekom industriji ranih 2000‑ih, kada su DWDM sustavi radikalno povećali kapacitet svake vlaknene veze. Danas u podatkovnim centrima prolazimo sličnu transformaciju: gradimo AI superračunala od „običnih“ dijelova, a optička mreža između njih određuje krajnju brzinu sustava.
U usporedbi s divovima poput Broadcoma, Marvella ili fotoničkih odjela Intela i Ciska, Mesh je mali igrač. Ali upravo zato je slučaj zanimljiv. Ako nova generacija tvrtki uspije primijeniti „SpaceX pristup“ – brze hardverske iteracije i usku vezu razvoja i proizvodnje – na fotoniku, krivulja troška za vrhunsku optiku mogla bi početi padati znatno brže nego dosad.
Europski i regionalni kut
Iz europske i jugoistočnoeuropske perspektive priča o Mesh‑u je pomalo nelagodna, ali i inspirativna.
EU već godinama govori o digitalnom i AI suverenitetu: od GAIA‑X‑a i IPCEI projekata do Uredbe o digitalnim uslugama (DSA), Uredbe o digitalnim tržištima (DMA) i nadolazećeg AI Acta. Ipak, fizička infrastruktura na kojoj će raditi europski modeli i dalje uvelike ovisi o američkim čipovima i komponentama proizvedenim u Aziji.
Europa ima snažnu bazu u fotonici – istraživačke institute, poput imec‑a i Fraunhofera, industrijske igrače poput Nokije, Ericssona, STMicroelectronicsa, Infineona; optičke klastere u Njemačkoj, Nizozemskoj, nordijskim zemljama. Hrvatska i regija imaju manja, ali rastuća uporišta: optičke mreže telekoma, podatkovne centre u Zagrebu i Ljubljani, inženjerske timove u većim IT tvrtkama.
Ako američki startupi počnu optičke module definirati kao element nacionalne sigurnosti, Europa i jugoistok Europe imaju nekoliko opcija:
- razviti vlastite kapacitete za optičke međupoveznice za AI, kroz EU fondove, IPCEI i nacionalne strategije digitalizacije;
- pozicionirati se kao partneri u lancu vrijednosti tvrtkama poput Mesh‑a (proizvodnja, dizajn, testiranje u regiji);
- ili prihvatiti novu ovisnost – ovaj put o američki kontroliranim, ali od Kine odvojenim lancima.
Regulative poput GDPR‑a, DSA‑a i budućeg AI Acta posredno guraju operatore prema energetski učinkovitijim rješenjima i većoj transparentnosti o potrošnji i emisijama. U Hrvatskoj i susjednim državama dodatni pritisak dolazi iz ograničenja elektroenergetske mreže i lokalnih prostorno‑planski uvjeta. U tom kontekstu, modul koji štedi nekoliko postotaka energije lako postaje argument u razgovoru s regulatorima i gradovima.
Za hrvatske telekome, pružatelje data centara i veće softverske kuće koje grade vlastite AI kapacitete, pitanje optičkog sloja više nije samo tehnički detalj, nego strateška odluka.
Pogled unaprijed
Što dalje za Mesh Optical i slične igrače?
Proizvodnja u punoj automatizaciji: Fotoničku „lights‑out“ proizvodnju u SAD‑u nije lako ostvariti; velik dio praktičnog znanja danas je u kineskim tvornicama. Ako Mesh to savlada do 2027.–2028., bit će to važan presedan za zapadnu reindustrijalizaciju.
Spremnost tržišta da plati otpornost: Hiper skalni oblak je beskompromisan po pitanju cijene. Geopolitička sigurnost i uštede energije moraju biti dovoljno uvjerljive da nadoknade eventualno više cijene modula.
Dinamika arhitektura AI klastera: Ako co‑packaged optics i nove mrežne topologije dođu brže nego što industrija danas očekuje, prozor za sadašnje tipove modula može biti kraći. Prednost Mesh‑a je iskustvo osnivača s brzim iteracijama hardvera.
Regulatorni potezi: Kontrole izvoza kritične AI opreme već su pooštrene. Optički moduli lako mogu završiti u istoj regulativnoj kategoriji kao vrhunski GPU‑ovi, što bi istodobno zaštitilo Mesh na zapadnim tržištima i zakompliciralo globalnu prodaju.
U idućih 12–24 mjeseca vrijedi pratiti:
- nove investicije u mrežne i fotoničke startupe vezane uz AI;
- kako cloud pružatelji mijenjaju komunikaciju – s „imamo X GPU‑ova“ prema „imamo Y TB/s i Z % manju potrošnju po treningu“;
- hoće li EU i nacionalne vlade (uključujući Hrvatsku) eksplicitno uključiti optičku sloj u svoje planove oko poluvodiča i digitalne infrastrukture.
Zaključak
Mesh Optical Technologies je mala tvrtka s velikom tezom: budućnost umjetne inteligencije neće ovisiti samo o pametnijim modelima, već o tome tko kontrolira vlakna i lasere između čipova. Njihova runda od 50 milijuna dolara, o kojoj piše TechCrunch, kladionica je na to da će fotonika, energetska učinkovitost i geopolitika definirati sljedeće usko grlo AI‑a. Pitanje za Europu, Hrvatsku i regiju jest hoćemo li optičke međupoveznice i dalje tretirati kao potrošni materijal ili kao stratešku infrastrukturu o kojoj svjesno odlučujemo.
