U AI utrci ulaganja, VC prestaje biti saveznik i postaje portfelj
Godinama su fondovi rizičnog kapitala isticali da donose više od novca: strateški savjet, mrežu i — možda najvažnije — lojalnost u borbi s konkurencijom. Najnoviji potezi oko OpenAI‑a i Anthropica pokazuju koliko se ta priča promijenila. Kada isti ugledni fondovi ulažu u dva izravna rivala na samom vrhu AI hijerarhije, šalju jasnu poruku: njihova primarna vjernost pripada vlastitom portfelju, a ne pojedinom startupu. Za osnivače u Hrvatskoj i široj regiji to ima vrlo konkretne posljedice.
Vijest ukratko
Prema pisanju TechCruncha, OpenAI je nadomak nove investicijske runde vrijedne oko 100 milijardi dolara, dok je Anthropic nedavno zaključio golemu rundu od približno 30 milijardi. Posebno upada u oči preklapanje ulagača: najmanje dvanaest izravnih investitora u OpenAI pojavljuje se i među novim dioničarima Anthropica. TechCrunch navodi fondove poput Founders Funda, Iconiqa, Insight Partnersa i Sequoia Capitala, kao i hedge fondove i upravitelje imovinom poput D1, Fidelityja i TPG‑a.
U tekstu se ističe i primjer povezanih fondova BlackRocka koji sudjeluju u rundi Anthropica, iako visoki dužnosnik BlackRocka sjedi u upravnom odboru OpenAI‑a. TechCrunch podsjeća i na ranije izvještaje prema kojima je Sam Altman neformalno dao do znanja investitorima da bi aktivno ulaganje u određene rivale — uključujući Anthropica, xAI i Safe Superintelligence — moglo utjecati na pristup povjerljivim informacijama OpenAI‑a, stav koji je kasnije ublažio.
Istovremeno, dio VC kuća i dalje bira stranu: primjerice, Andreessen Horowitz je ulagač u OpenAI, ali ne i u Anthropic, dok je Menlo Ventures prisutan u Anthropicu, a ne u OpenAI‑u.
Zašto je to važno
Za osnivače je ključna razlika između ulagača koji stoji »samo« iza vašeg rasta i onoga koji vas aktivno gura ispred konkurencije. Kada isti fond drži značajne udjele u dva izravna konkurenta, on se sve manje ponaša kao saveznik, a sve više kao dobro diverzificirani financijski instrument.
U AI‑ju je ta razlika posebno osjetljiva. Veliki laboratoriji i napredni startupi redovito dijele povjerljive podatke s investitorima: planove razvoja modela, interni benchmarking, sigurnosne incidente, strategije cijena i distribucije, odnose s regulatorima. Čak i uz formalne interne barijere, teško je vjerovati da iskustva i dojmove partnera iz jednog ulaganja nikada ne utječu na odluke u drugom.
Ulogu igraju i poticaji. Investitor koji ima novac i u OpenAI‑u i u Anthropicu nema interes da jedan potpuno »pregazi« drugoga. Njegov je cilj da ukupna vrijednost AI sektora raste, čak i ako to znači blažu konkurenciju i više dogovora »živimo svi zajedno« nego što bi osnivač želio. To može rezultirati suptilnim pritiscima prema neutralnim partnerstvima, izbjegavanju ekskluzivnih dogovora i općenito manjom spremnošću da se uđe u rizične poteze koji jačaju jednu, a slabe drugu stranu.
Dobitnici su veliki globalni fondovi, koji sada svojim ulagačima mogu pokazati da su prisutni u gotovo svim ključnim AI platformama. Gubitnici su manji fondovi i osnivači koji VC još uvijek doživljavaju kao »člana tima«, a ne kao portfelj menadžera. U okruženju u kojem nekoliko tvrtki i fondova kontrolira većinu kapitala, povjerenje postaje rijetka i dragocjena valuta.
Šira slika
Ovakvo ponašanje ne dolazi niotkuda. U zadnjih nekoliko godina AI je postao možda i najkapitalno‑intenzivniji segment tehnologije. Trening najnaprednijih modela traži stotine milijuna dolara, a hiperskaleirski cloudovi ulažu desetke milijardi u podatkovne centre i specijalizirane čipove.
Veliki strateški dogovori — od partnerstva Microsofta i OpenAI‑a do agresivnog ulaganja Googlea i Amazona u Anthropic — pokazali su da se vršni AI laboratoriji financiraju više poput energetskih ili infrastrukturnih projekata nego klasičnih SaaS startupa. Kada je potrebna takva količina kapitala, stara nepisana pravila VC‑a počinju pucati.
U prošlim ciklusima, poput dot‑coma ili borbe Ubera i drugih prijevoznih platformi, većina je fondova rano birala stranu. Križna vlasništva uglavnom su se događala tek nakon izlaska na burzu, preko javnih tržišta. Danas gledamo kako isti fondovi sudjeluju u ranim i growth rundama dvaju izravnih konkurenata — i to na razini kompanija koje potencijalno definiraju globalne standarde.
Istodobno se mijenja i identitet samih fondova. Najveći igrači više nisu mali partneri s nekoliko koncentriranih oklada, nego kompleksne platforme s nizom fondova: rizični kapital, growth equity, dug, sekundarni otkupi, ponekad i javne dionice. Njihov biznis model podsjeća na velike globalne upravitelje imovinom. U tom okviru je logično imati udjele u više AI laboratorija — manji je rizik da ćete promašiti apsolutnog pobjednika.
Hiperskaleiri dodatno guraju taj obrazac: Microsoft, Google, Amazon i Nvidia istovremeno prodaju infrastrukturu i ulaze u vlasništvo niza AI tvrtki. Njihova je lojalnost prvenstveno vezana uz to da svi ti laboratoriji nastave gutati GPU‑satove i cloud resurse. Fondovi rizičnog kapitala sve otvorenije preuzimaju istu logiku.
Rezultat je gusta mreža isprepletenih interesa iznad sloja ključne digitalne infrastrukture. Kada gotovo svi vodeći fondovi i korporacije imaju barem mali udio u gotovo svakom većem igraču, teško je procijeniti jesu li potezi na tržištu stvarna konkurencija ili su dio tihog dogovora unutar zatvorenog kluba.
Europski i regionalni kut
Za Hrvatsku i susjedne zemlje članice EU poruka je dvostruka.
S jedne strane, jasno je da je većina super‑velikih AI rundi izvan našeg dosega. Ni hrvatski, ni većina srednjoeuropskih fondova ne mogu pisati čekove od više milijardi dolara. To znači da ambiciozni projekti iz Zagreba, Ljubljane, Sarajeva ili Beograda, koji ciljaju globalno tržište, prije ili kasnije moraju uključiti američke fondove i hiperskaleirske partnere — zajedno s njihovim postojećim ulogama u konkurenciji.
S druge strane, EU ima nešto što SAD nema: regulatorni okvir koji vrlo ozbiljno shvaća sukob interesa, zaštitu podataka i tržišno natjecanje. GDPR, Uredba o digitalnim tržištima (DMA) i nadolazeći AI Act stvaraju okruženje u kojem se od velikih igrača traži visoka razina transparentnosti i odgovornosti. To otvara prostor za europske i regionalne fondove da se pozicioniraju kao »čisti« partneri: možda nemamo najdublje džepove, ali ne ulažemo u vaše izravne konkurente i ne sjedimo na dvije stolice.
Za AI startupe koji ciljaju specifične vertikale — industriju, turizam, pomorstvo, javnu upravu, zdravstvo — i oslanjaju se na lokalne jezike i regulativu, takva vrsta povjerenja može biti presudna. Klijenti u javnom sektoru ili velikim korporacijama u Njemačkoj, Austriji ili Hrvatskoj sve više pitaju tko zapravo kontrolira tehnologiju koju kupuju. Cap table bez preklapajućih interesa s američkim rivalima može postati realna konkurentska prednost.
Pogled unaprijed
U kratkom roku, teško je očekivati da će veliki fondovi odustati od strategije »ulaganja u oba tabora«. Kapitalni apetiti vršnih AI laboratorija jednostavno su preveliki, a potencijalni povrat toliko primamljiv da je racionalno željeti komadić svakog mogućeg pobjednika.
Pitanje je kako će na to odgovoriti osnivači i regulatori. Sa strane osnivača, vjerojatno ćemo sve češće vidjeti:
- detaljna pitanja o pravilima fonda oko ulaganja u konkurenciju;
- zahtjeve za jasnim protokolima zaštite povjerljivih informacija;
- klauzule u term sheetovima koje ograničavaju ili redefiniraju prava fonda ako kasnije uđe u direktnog konkurenta.
Sa strane regulatora, Europska komisija i nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja mogla bi s vremenom početi gledati i na horizontalne vlasničke veze, a ne samo na vertikalnu integraciju velikih tech igrača. Ako se pružatelji temeljnih AI modela tretiraju kao ključna infrastruktura, sudjelovanje istih financijskih institucija u više njih moglo bi postati predmet službene analize.
Za hrvatske i regionalne fondove ovo je i prilika i izazov. Prilika da se diferenciraju jasnim pravilima lojalnosti, izazov jer bi dodatna regulacija mogla još otežati prikupljanje kapitala. U svakom slučaju, u sljedećih 12–24 mjeseca vrijedno je pratiti: hoće li se pojaviti veći fond koji javno obećava da ne ulazi u izravne rivale portfeljskih tvrtki; hoće li izbiti afera oko odavanja povjerljivih informacija među AI laboratorijima; i hoće li institucionalni ulagači početi ograničavati izloženost AI sektoru u pojedinim fondovima.
Zaključak
AI boom ogolio je stvarnu prirodu današnjeg VC‑a: to je sofisticirani stroj za upravljanje portfeljem, a ne romantični saveznik jednog startupa protiv svijeta. Dva uloška — u OpenAI i Anthropic — za fond mogu biti savršeno racionalna, ali za osnivača znače slabiju pregovaračku poziciju i manje povjerenja. Ako gradite rješenja na ili u konkurenciji s velikim AI platformama, ne uzimajte »founder‑friendly« zdravo za gotovo. Pitajte u koje još brodove vaši ulagači ulažu — i odlučite želite li na svojoj cap tablici indeksni fond ili partnera koji navija samo za vas.
